TRAŽI DALJE:
STRUKE:

planiranje

planiranje, izradba planova budućih akcija te koordinacija i kontrola organizacije ostvarivanja tih planova. Nužnost planiranja proizlazi iz sve veće složenosti procesa gospodarskog i društvenog života. Povećanje efikasnosti djelovanja kroz planiranje može se postići na dva načina: izgradnjom kompleksnih sustava na višoj razini, koji pružaju efikasnije načine kontrole izvršavanja planova, ili smanjivanjem stupnja složenosti prenošenjem odgovornosti na niže razine odlučivanja, kako bi se iskoristili dodatni izvori spoznaja te minimizirali nepoželjni efekti djelovanja u kompleksnom okruženju. Na području ekonomskog života razlikuju se dvije osnovne vrste planiranja: poslovno (korporacijsko) i društveno-ekonomsko planiranje. Poslovno planiranje utvrđivanje je plana djelatnosti poslovnog subjekta u njezinoj strukturnoj i vremenskoj dinamici (prisutnost na pojedinim tržištima, obujam i asortiman ponude proizvoda i usluga, investicije i izbor tehnologija, izvori kapitala, očekivana visina profita i sl.). Razvilo se nakon II. svjetskog rata iz izradbe proračuna (budžeta) poslovnih akcija kao sredstva kontrole financijskog upravljanja poslovnim organizacijama. Već je 1970-ih većina korporacija imala velike centralizirane odjele za poslovno planiranje. Ono je obuhvaćalo prije svega kvantitativne, analitičke aspekte strateškog upravljanja, a poslije su se uključili i drugi aspekti kao što su poslovna kultura te primjena razvojne strategije radi poboljšanja tržišnog položaja i razvojnih izgleda. Unutar poslovnog planiranja razvile su se i specijalizirane aktivnosti planiranja, kao što su planiranje investicija, planiranje istraživanja i razvoja, planiranje kadrova, planiranje nabave, zaliha i prodaje, planiranje marketinga i dr. Društveno-ekonomsko planiranje institucionalizirana je aktivnost središnjega planskog tijela države za pripremu, koordinaciju i kontrolu izvršavanja odluka njezinih političkih tijela. U suvremenim uvjetima razvijene proizvodnje svako se svjesno i cjelovito organizirano upravljanje procesom društvene reprodukcije u skladu s općim ciljevima i interesima društva smatra planiranjem narodnoga gospodarstva, bez obzira na oblike organizacije, metode planiranja, stupanj decentralizacije odlučivanja i karakter društveno-gospodarskoga sustava. Različite društvene, političke i gospodarske prilike uzrokovale su nastanak različitih oblika, odnosno sustava gospodarskog planiranja. Za razvijene kapitalističke zemlje uglavnom je karakteristično državno planiranje radi sprječavanja gospodarskih kriza i većih poremećaja, pri čem se usporedno vode tzv. anticiklička politika, politika pune zaposlenosti i politika poticanja gospodarskog rasta. Osnovni su mehanizmi njihova ostvarivanja monetarno-kreditna, fiskalna i vanjsko-ekonomska politika, a u nekim prilikama i politika izravnih državnih investicija, posebno u granama i djelatnostima za koje je privatni kapital manje zainteresiran (izgradnja gospodarske i društvene infrastrukture, nove industrije, ulaganje u ekološke sustave i sl.). Pritom se vodi računa da se ne ugroze interesi privatnoga kapitala i privatnovlasnički karakter ekonomskoga poretka. Suprotstavljajući se privatnovlasničkoj organizaciji društva, socijalistička je ideologija zastupala ideje državnog planiranja ne kao metode upravljanja autonomnim subjektima gosp. aktivnosti, već kao alternativnoga društveno-ekonomskoga sustava. Zato je planiranje u socijalističkim zemljama imalo znatno veće društveno-političko značenje i čvrstu državno-centralističku organizaciju. Gospodarstva socijalističkih zemalja nazivala su se planskima, a u njima je planiranje bilo opterećeno gotovo svim aspektima poslovanja. Umjesto racionalizacije upravljanja, razdvajanjem poslovnoga od makroekonomskoga s pomoću ekonomske politike, o oba se aspekta odlučivalo na razini političkoga centra i njegovih analitičkih službi. Time su se povećale složenost i netransparentnost upravljanja, a samo odlučivanje postalo je kruto i birokratsko. Takva je bila praksa sovjetskog sustava planiranja, koji je potkraj 1980-ih doživio slom u svim zemljama u kojima je bio primijenjen. Jugoslavenski je sustav planiranja također pripadao socijalističkom tipu, iako je bio znatno fleksibilniji i bliži zapadnom modelu. Hrvatska u razdoblju prijelaza na novi gospodarski sustav još nije izgradila cjelovit sustav makroekonomskog planiranja kao ni odgovarajuće planske institucije, što njezinu ekonomsku politiku čini nesigurnom i nedovoljno efikasnom. Odnos prema planiranju u novije se doba općenito odlikuje skepticizmom i nepovjerenjem, što je znak dubljega nepovjerenja u državu i njezinu moć regulacije te pokušaja da se njezina uloga zamijeni ili stavi u funkciju aranžmana privatnoga kapitala. To može imati negativne posljedice na održanje gospodarske ravnoteže i socijalne stabilnosti, kako u pojedinim zemljama tako i u međunarodnim odnosima. Naime, kompleksnost društvenog života ne može se rješavati negacijom društvenosti i mehanizama njezina održanja.

Citiranje:
planiranje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48598>.