Plomin (talijanski Fianona), gradić na istočnoj obali Istre; 96 st. (2021). Leži na 168 m apsolutne visine, na litici poviše Plominskoga zaljeva, uz cestu Pula–Labin–Rijeka. Djelomično su sačuvane srednjovjekovne zidine (XIII–XIV. st.) i utvrde iz XVI. i XVII. st. Romanička crkva sv. Jurja Starijega (XI. st.; romanički zvonik visok 15 m) s reljefom i glagoljskim natpisom iz XI. st. (→ plominski natpis); gotička crkva Blažene Djevice Marije ili sv. Jurja Mlađega (1474). Od arheoloških nalaza ističu se liburnijska kaciga, rimska portretna plastika i žrtvenik božici Iki. – O kontinuitetu nastanjenosti toga područja svjedoče ostatci gradinskoga naselja (II. tisućljeće pr. Kr.), kao i arheološki nalazi iz doba Liburna (I. tisućljeće pr. Kr.). U antici se ondje nalazio rimski municipij Flanona (ime ilirskoga podrijetla), po kojem se Kvarnerski zaljev zvao Sinus flanaticus. Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva (476) područjem Plomina vladali su Ostrogoti, Bizant i Langobardi, a od 788. franački vladari. Doseljenjem Hrvata Plomin je ušao u sastav hrvatske države (do kraja XI. st.), od 1208. bio je pod vlašću akvilejskoga patrijarha, a od 1420. Mletačke Republike. Kao najizbočenija mletačka utvrda na istočnoj obali Istre teško je stradao u mletačko-austrijskim sukobima, posebice 1599., kada su ga razrušili uskoci, te za Uskočkoga rata (1615–18). Nakon 1797. dijelio je sudbinu mletačkoga dijela Istre pa su se u XIX. st. u njem izmijenile francuska i austrijska vlast. Od 1918. do 1943. pod talijanskom okupacijom, do 1945. pod njemačkom okupacijom, kada je oslobođen.
