podjela rada, dioba radnoga procesa na veći broj zadataka od kojih svaki obavlja drugi pojedinac ili skupina pojedinaca. Takva specijalizacija funkcija omogućava znatno povećanje produktivnosti rada. A. Smith u svojem je djelu Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda (1776) pokazao da je rastavljanje proizvodnje na osnovne operacije koje se dijele među radnike tako da svaki radi samo jednu ili nekoliko operacija, proces koji je u osnovi povećane proizvodnje društv. bogatstva. Tu je riječ o tzv. tehničkoj podjeli rada koja opisuje proizvodni proces. Društvena podjela rada označava diferencijaciju i specijalizaciju na razini društva, npr. specijalizaciju zanimanja i privrednih grana, dok se spolna podjela rada odnosi na podjelu radnih zadataka između muškaraca i žena. Podjela rada može se temeljiti i na dobi, klasnoj pripadnosti, regionalnoj pripadnosti i dr.
Tehnička podjela rada vrhunac je doživjela u procesu industrijalizacije. Prema tzv. Babbageovu načelu (1835) tehnološki se napredak u proizvodnji mjerio stupnjem do kojega se svaki radni zadatak može pojednostavniti, rastaviti te integrirati s isto tako pojednostavnjenim radom drugih radnika. Na taj se način skraćuje vrijeme potrebno radniku da nauči radne operacije te snizuje cijena rada, što smanjuje pregovaračku moć radnika i ograničava rast nadnica. Te su ideje puni razvoj dosegnule u znanstv. menadžmentu F. W. Taylora. Njegov pristup bio je zasnovan na detaljnoj analizi industr. procesa, koji se zatim rastavljao na jednostavne operacije koje su se mogle precizno organizirati u radne zadatke. Na taj bi se način radnik podučavao jednostavnim operacijama do kojih se došlo znanstv. analizom. Neki su teoretičari navodili i negativne posljedice podjele rada, odn. tehničke specijalizacije. Isticalo se da radnik stalno obavlja istu, monotonu operaciju te da se potiskuje njegova kreativnost kao autonomnog majstora. K. Marx, posebice u svojim ranim radovima, povezuje podjelu rada i društv. konflikt te smatra da ona leži u osnovi privatnoga vlasništva, klasne nejednakosti i procesa otuđenja. H. Ford uveo je rad na pokretnoj vrpci u proizvodnju automobila pa je njegova inovacija u temeljima automobilizacije Amerike. Iako je uvođenje pokretne vrpce u automobilsku industriju povećalo produktivnost rada, do izražaja su došle i negativne strane toga postupka, apsentizam i napuštanje posla u velikim razmjerima. Predviđanja iz prve pol. XX. st. da će »fordizam« biti budućnost industr. proizvodnje nisu se ostvarila ne samo zbog nezadovoljstva radnika i otuđenja kao posljedice specijaliziranoga rada već i zbog tehnol. razvoja, odn. novih tehnologija koje omogućavaju proizvodnju malih serija i prilagođavanje različitim »specijaliziranim« tržišnim zahtjevima. Iako je fordizam idealan sustav za velika tržišta i standardiziranu proizvodnju, nije dovoljno fleksibilan da bi se mogao brzo prilagođavati promjenama ukusa, zadovoljavati specijalizirani ukus malih skupina i sl. U sustavu koji se naziva postfordizam upravo se automatizacija i računalna tehnologija upotrebljavaju za fleksibilnu proizvodnju malih serija, brzo preprogramiranje proizvodnje u skladu s promjenama na tržištu ili zadovoljavanje potreba malih tržišnih niša. Podjela rada ima i znatne posljedice za društv. solidarnost. Iako se većina sociološke, filozofske i humanističke kritike u XIX. i XX. st. bavila negativnim posljedicama tehn. podjele rada, postoje i mišljenja koja naglašavaju njezine pozitivne strane. Već je A. Comte zamijetio da podjela rada povećava solidarnost tako što stvara veću ovisnost među pojedincima. Prema É. Durkheimu, podjela rada u suvremenom društvu stvara novi tip solidarnosti, koju je nazvao organskom (O podjeli društvenoga rada, 1893). Ona je kvalitativno drugačija nego u tradicionalnim društvima, u kojima se solidarnost zasniva na sličnosti, tj. na zajedničkim vjerovanjima te više-manje istovrsnim poslovima koje ljudi obavljaju. Durkheimova analiza oslanja se na sve veće usložnjavanje društv. podjele rada. Dok u najsloženijim tradicionalnim društvima nije postojalo više od tridesetak osnovnih zanata (poslovi vezani uz obrađivanje zemlje te uloga trgovca, vojnika i svećenika), u industrijskim je i postindustrijskim društvima broj zanimanja porastao na desetke tisuća. Takva razgranata specijalizacija obilježje je isključivo industr. društava. S ubrzanim razvojem tehnologije dolazi do sve složenije podjele rada, užih specijalizacija, nastanka novih zanimanja i nestajanja starih. U modernim društvima većina ljudi ne proizvodi vlastitu hranu i materijalna dobra koja troši te ne gradi kuće u kojima stanuje. U tom je smislu sve veća međuovisnost ljudi u društvu, na što se oslanja Durkheim u svojoj koncepciji organske solidarnosti. S druge strane, brze tehnol. promjene koje utječu na zastarijevanje određenih zanimanja, zanata ili radnih mjesta djeluju stresno jer smanjuju sigurnost zaposlenja. Koncept posla što će ga čovjek obavljati cijelog života zastarijeva pa će sve veći udjel radne snage tijekom radnog vijeka biti prisiljen mijenjati zanimanje. Podjela rada u industrijskim i postindustrijskim društvima obično se promatra kroz distribuciju radne snage prema osnovnim ekon. sektorima: primarnom, sekundarnom i tercijarnom. Primarni sektor bavi se skupljanjem i ekstrakcijom prirodnih resursa, što uključuje poljoprivredu, ribarstvo, rudarstvo i šumarstvo. U ranim fazama industr. razvoja i u predindustrijskim društvima većina je ljudi radila u tom sektoru. Sekundarni sektor, odn. industrija, prerađuje sirovine u dobra. Industrijalizacija je rezultirala velikim pomakom radne snage iz primarnog u sekundarni sektor. Tercijarni sektor odnosi se na pružanje usluga. Prema D. Bellu, do prelaska iz industrijskog u postindustrijsko društvo dolazi onda kada većina zaposlenih počinje raditi u uslugama, tj. kada tercijarni sektor zamijeni sekundarni kao osnovni izvor zapošljavanja (Nadolazak postindustrijskog društva, 1973). Tercijarni sektor, u kojem se u modernim društvima nalazi većina zaposlenih, izrazito je heterogen pa ga mnogi teoretičari dijele prema različitim kriterijima na podskupine.
Podjela rada na globalnoj razini naziva se međunarodnom podjelom rada. Njezin je osnovni ekon. motiv tzv. teorija komparativnih prednosti. Optimalno korištenje resursa postiže se kada svaka zemlja proizvodi ono za što ima najveće prednosti i onda to razmjenjuje s drugim zemljama. Takva podjela rada stvara i najveću moguću ekon. međuovisnost. Ona se nikada ne postiže potpuno jer, među ostalim, podliježe strateško-polit. ciljevima nacionalnih vlada, koje žele zadržati kontrolu nad svojim ekonomijama, pa i na štetu ekon. optimalnosti. Prema nekim teorijama, međunarodna podjela rada nije rezultat djelovanja ekonomskih zakonitosti, već polit. moći dominantnih zemalja koje ju izvanekonomskim sredstvima oblikuju u skladu sa svojim interesima. Kolonijalnim su silama npr. kolonije služile kao sirovinske osnovice njihova industr. razvoja. Teorija ovisnosti pretpostavlja da se ekon. struktura zemalja u razvoju oblikuje u skladu s interesima visokorazvijenih zemalja, a ne onako kako to zahtijeva njihov vlastiti optimalni razvoj. Prema teoriji komparativnih prednosti, padom komunizma uklonjena je jedna od prepreka optimalnoj međunar. podjeli rada pa se svj. ekonomija može nesmetano oblikovati u skladu sa zakonom o komparativnoj prednosti. Polit. rasprave o učincima globalizacije lome se upravo oko toga oblikuje li se međunar. podjela rada prvenstveno u skladu sa zakonom o komparativnim prednostima ili ovisi o globalnim odnosima moći.
Podjela rada po spolu može se uočiti i u najmanje diferenciranim društvima, npr. u malim zajednicama lovaca i skupljača. Prema nekim shvaćanjima osnovni je razlog za tu podjelu rada činjenica da žene rađaju djecu te su fizički slabije od muškaraca, a lov, poljoprivr. proizvodnja ili industr. rad iz prve faze industrijalizacije zahtijevaju fizičku snagu. U modernom postindustrijskom društvu fizička zahtjevnost proizvodnoga procesa nestaje, a time i razlog za podjelu rada između muškaraca i žena. S druge pak strane, reproduktivna razlika među spolovima i dalje je jedan od razloga reproduciranja nejednakosti. Poseban predmet interesa suvremene sociologije podjela je kućnoga rada. Žene su s ulaskom u radni proces počele raditi »dvostruku smjenu«; uz rad na radnome mjestu one su obavljale i sav rad u kući. Istraživanja pokazuju, međutim, da se sudjelovanje muškaraca u kućnim poslovima povećava, iako se još uvijek ne može govoriti o postizanju jednakosti u pogledu njihova obavljanja. Iako su razlozi za podjelu rada po spolu koji proizlaze iz samoga karaktera rada gotovo nestali, na nju još uvijek utječu čimbenici poput reproduktivne uloge žene, nejednake razdiobe kućnih poslova i tradicionalne patrijarhalne strukture moći.
