struka(e):

poredbenopovijesna lingvistika (komparativnohistorijska lingvistika), grana lingvistike koja se bavi utvrđivanjem genetske srodnosti među jezicima, razvrstavanjem genetski srodnih jezika u jezične porodice i rekonstrukcijom prajezika iz kojih su se razvili genetski srodni jezici.

Poredbenopovijesna lingvistika počela se razvijati na prijelazu iz XVIII. u XIX. st., osobito nakon otkrića da je sanskrt, učeni jezik Indije, srodan europskim jezicima poput grčkoga, latinskoga, germanskih i sličnih jezika. Prvi komparatisti, među kojima su William Jones, Franz Bopp i Jacob Grimm, utvrdili su kriterije dokaza genetske srodnosti među jezicima oslanjajući se na pravilne glasovne i morfološke podudarnosti koje među njima postoje. Tako hrvatskomu glasu b na početku riječi u latinskome odgovara glas f u riječima istoga ili slična značenja (usp. npr. hrvatski brat, latinski frāter, hrv. berem, lat. fero »nosim«, hrv. bob, lat. faba). Takve se podudarnosti objašnjavaju time što su oba genetski srodna jezika (latinski i hrvatski) potekla iz zajedničkoga prajezika koji je na početku riječi značenja »brat«, »nosim« i »bob« imao glasove iz kojih su, tijekom povijesnoga razvoja italskih i slavenskih jezika, nastali u latinskome početno f-, a u hrvatskome početno b-. Služeći se tim načelom, lingvisti (August Schleicher i dr.) već su u XIX. st. pokušali rekonstruirati neposvjedočene jezične oblike (iz kojih su postale posvjedočene riječi), pa i sam indoeuropski prajezik. Tako se danas indoeuropska riječ za »brata« rekonstruira kao *bhreh2tēr, korijen glagola »nositi« kao *bher-, a imenica koja je značila »bob« rekonstruira se kao *bhabho- (rekonstruirani jezični oblici konvencionalno se označuju zvjezdicom). Rekonstrukcija neposvjedočenih jezičnih stanja često objašnjava pojave iz povijesti posvjedočenih jezika koje inače ne bi bile razumljive. Primjerice, etimološka povezanost hrvatskih riječi početi i konac postaje jasna samo ako se korijen u prvoj riječi izvede iz oblika *ken- (s pravilnom palatalizacijom *k > č), a u drugoj iz oblika *kon- (po- u početi je prefiks, a -ac u konac sufiks). Oba se oblika, *ken- i *kon-, mogu rekonstruirati zahvaljujući usporedbi s drugim slavenskim i indoeuropskim jezicima (usp. latinski re-cens »svjež«), a njihov odnos postaje razumljiv ako se zna da su se samoglasnici *e i *o u indoeuropskome prajeziku pravilno smjenjivali (tzv. indoeuropski prijevoj samoglasnika). Tako se poredbenopovijesna lingvistika ne iscrpljuje samo u rekonstrukciji neposvjedočenih jezičnih stanja, već pridonosi i boljemu razumijevanju posvjedočenih jezičnih oblika i povijesti jezikâ.

Citiranje:

poredbenopovijesna lingvistika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/poredbenopovijesna-lingvistika>.