TRAŽI DALJE:
STRUKE:

postmodernizam

postmodernizam (post- + modernizam), pojam izveden iz pojma postmodernosti. Upotrebljava se, u širokom smislu, za označavanje epohe druge polovice XX. st. (→ postmodernost) te, u užem smislu, za označavanje nekih aspekata mišljenja i stvaranja te epohe. Načelno, odnosi se na kritiku apsolutnih istina, identiteta i tzv. velikih mjerodavnih priča ustanovljenih u modernosti, od prosvjetiteljstva naovamo, u filozofiji, umjetnosti, kritici, arhitekturi, povijesti i kulturi. U užem značenju postmodernizam pokriva način mišljenja (kritika) i proizvode toga mišljenja (npr. postmoderni roman).

Pojam je upotrijebljen prvi put sredinom XIX. st. Pojavljuje se razmjerno često, uvijek za označavanje mišljenja, postupka ili proizvoda što dolaze kao reakcija na nešto što se smatra modernim (npr. impresionizam u slikarstvu ili moderna građanska kultura). Ihab Hassan, J.-F. Lyotard i R. Rorty u 1970-ima definirali su pojam u njegovu širem (postmoderno stanje) i užem (postmoderna književnost, postmoderna filozofija) značenju. Mnogi su se mislioci, poput M. Foucaulta (kritika modernističkoga poimanja znanja i jezika), G. Deleuzea (reprezentativne i reprezentirajuće teorije, historizacija filozofije), R. Barthesa (književnost) ili osobito J. Derridaa (dekonstrukcija, logocentrizam), koji se dotada nisu vezali izrijekom uz pojam postmodernizma nego više uz radikalnu kritiku modernističkih postavki, pronašli tada kao njegovi suputnici ili predvodnici.

Kao što postmodernost podrazumijeva modernost kao nastavak prosvjetiteljstva, gdje se pojam napretka raspršuje u pojam stalne promjene (Lyotard), tako i postmodernizam podrazumijeva modernizam kao povlaštenog unutarnjeg sugovornika podvrgnutoga često radikalnomu, cirkularnom i, prema nekima, suvišnomu propitivanju: postmodernizam je dio unutarnje logike modernizma. U najširem smislu, postmodernizam problematizira ostvarena obećanja prosvjetiteljstva, ideale znanstvenog pozitivizma nastale u modernosti: strogo odvajanje istog od drugog, izvanjskog od unutarnjega, jezika od stvari, teksta od stvarnosti, subjektivnosti od objektivnosti, činjenica od vrijednosti, empirije od moralnog ili političkog zagovora i sl. Utoliko je modernizam i proizvod postmodernizma. Na razini života i na razini proizvodnje znanja modernizam i postmodernizam supostoje međusobno se implicirajući.

Razočaranje u obećanja prosvjetiteljstva dugotrajan je proces koji se može opisati kroz niz utjecajnih prethodnika i mislilaca postmodernizma. Sredinom XIX. st. S. Kierkegaard je, u kontekstu teologije, istaknuo subjektivnost istine. F. Nietzsche je potkraj toga stoljeća radikalno kritizirao čvrste vrijednosti i moderni teocentrični univerzum (Bog je mrtav). S. Freud rasklapao je zapadnjački racionalni um. U prvoj polovici XX. st. L. Wittgenstein kritizirao je izvjesnosti i nudio filozofiju jezika kao igre. Avangardni književni pokreti, vezani uz nadrealizam, isticali su važnost uokvirivanja i diskursa prema umjetničkim djelima. Th. S. Kuhn uspostavio je opis nastanka i brzih promjena znanja u znanosti (paradigme). Derrida je kritizirao temelje zapadne filozofske metafizike (kartezijanski cogito), a Foucault historizirao znanje te nastanak i načine čitanja stvarnosti (ludilo, seksualnost, reprezentacija). R. Barthes je u književnosti postavio problem jezika u prvi plan (pismo prema autoru i djelu). J. Baudrillard pojmovima simulakruma i simulacije problematizirao je stvarnosti stvorene putem medija. Zajednička obilježja tih autora mogla bi se sažeti u dva slogana: »propitivanje stvarnosti« i »otpor autoritetu«. Mnoštvo tzv. »zaokreta« (lingvistički, interpretativni, historijski) prati i takmi se na različitim poljima s djelima prepoznatima kao glavni utjecaji, rezultirajući promjenom kvalitete, vrste i topografije znanja: usredotočenje se premješta s objekta kritike na kritiku i njezin rad; fiksni žanrovi moderniteta postaju hibridni, promišljanje interdisciplinarno ili pluridisciplinarno, specijalizacija počelo ograničene univerzalnosti.

Slijedom postavki o jeziku F. de Saussurea i É. Benvenistea (problem arbitrarnosti lingvističkoga znaka, diskurs) postmodernizam problematizira modernističku postavku o prozirnosti jezika, povlašćujući njezin umjetnički nusproizvod, neprozirnost umjetničkoga, pjesničkoga jezika. Proziran jezik znanosti (medicine, povijesti) prestaje biti nulti stupanj određivanja neprozirnoga jezika umjetnosti (pjesništvo); poiesis se uspostavlja kao nulti stupanj određenja prozirnoga, znanstvenog jezika i samoga znanstvenog postupka (I. Prigogine). Kod nekih autora to dovodi do radikalne zatvorenosti čovjeka u jezik i pantekstualizacije svijeta, izvan nedohvatljivoga trajanja stvari.

Postmoderna kritika modernizma potječe iz nepovjerenja u tzv. velike, mjerodavne pripovijesti. Stvarnosti se razotkrivaju kao proizvodi (učinak stvarnog), a ne kao temelji tih pripovijesti, i deapsolutiziraju: univerzalnost se ljudskih vrijednosti i ideja čovjeka historizira. Postmoderna je kritička gesta tako, pojednostavljeno, radikalizirani spoj nekoliko modernističkih promišljanja: samorefleksije, historizacije i pomnoga čitanja (moderne discipline filozofije, znanstvene povijesti i književne kritike).

U skladu s tekstualizacijom svijeta, postmoderno je mišljenje najprije metarefleksija, promišljanje proizvoda znanstvenih disciplina i rad s njima. Ako modernizam konstruira (bolji) svijet, postmodernizam dekonstruira tekst toga svijeta, upozoravajući na poziciju onoga koji konstruira kao na autokonstrukciju samoga sebe. Otuda svjesno igranje unutar autorefleksivnosti postmoderne književnosti; otuda kritika svekolikih identiteta (rasnoga, spolnoga, nacionalnog) i, slično hibridizaciji žanrova, povlašćivanje identitetnih hibrida.

U svijetu deapsolutiziranih istina, raspršenih identiteta i razvlaštenih velikih priča, postmodernizam promiče umijeće razgovora i diplomacije: za razliku od XVII. st., diplomacija nije diplomacija duha, nego klizanja i kontakta, a razgovori nisu ograničeni na salone, nego globalni, planetarni.

Citiranje:
postmodernizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 11. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49698>.