pravednost.
1. U filozofiji, krjepost ispravna odnosa prema drugomu, pri čem sama ta ispravnost izvire iz temeljnoga osjećaja prijateljstva i prisnosti s bližnjim. U tom smislu, pravednost je najviša krjepost ili skup svih pojedinačnih krjeposti (Platon), budući da je ona krajnja svrha svake od njih. U suvremenoj etici, vrjednota pravednosti preduvjet je ozbiljenja svih drugih vrjednota i sastoji se u tome da se s drugom osobom postupa pravedno, tj. kao onom koja je nepovrjediva i nedodirljiva u svojoj slobodi i svojem djelovanju. Samo zahvaljujući takvu pravednom odnosu ljudski se svijet može graditi kao svijet onih kult. vrjednota koje izviru iz slobode i slobodnoga međusobnoga odnošenja najrazličitijih kultura i svjetonazora. Premda je apsolutna pravednost »iracionalni ideal« (H. Kelsen), ona služi kao bitan korektiv zbiljskih polit. sustava i društv. uređenja. »Politička pravednost« (R. Rorty) podrazumijevala bi jednako tretiranje svakoga pojedinca od strane države i jednako tako izgradnju onih vrijednosnih sustava koji bi jamčili takvu ravnopravnost.
2. U pravu, temeljna pravna vrijednost i pravno načelo koje određuje kako u društv. odnosima treba razdijeliti ostale pravne vrijednosti (život, zdravlje, slobodu, vlast, rad, dohodak, poreze, obrazovanje itd.) preko pravnih ovlasti i pravnih obveza što ih uspostavljaju pravne norme. To distributivno načelo nastaje prepoznavanjem, priznavanjem i uspostavljanjem određenih odnosa nejednakosti i jednakosti među ljudima, te nalaže da svaki pravni subjekt treba dobiti ono i onoliko koliko mu pripada(suum cuique tribuere), a to znači da jednaki trebaju dobiti jednako a nejednaki nejednako u skladu s razmjerom njihove nejednakosti. To temeljno aksiološko pravilo povijesno se konkretiziralo u različitim shvaćanjima ili ideološkim tipovima pravednosti: pravednost prema zaslugama (distributivna pravednost), pravednost prema ekvivalenciji (tržišna i kaznena, komutativna pravednost), pravednost prema potrebama (komunistička pravednost), pravednost prema radu, solidarna ili korektivna pravednost. Osnovni je način raspodjele moći, dobara i tereta u svim društvima p. prema zaslugama, koja je zapravo legitimizacija određenih stvarnih položaja jednakosti i nejednakosti društv. skupina i pojedinaca u rasnim, kastinskim, staleškim i klasnim društvima, a proizlazi iz shvaćanja da su takvi stvarni položaji plod prirodnih izvrsnosti ili duhovnih »zasluga« skupina i pojedinaca. Unutar toga glavnoga načina raspodjele djeluju, s različitim rasporedima značaja, svi ostali tipovi pravednosti, a ovisno o njihovoj relativnoj važnosti u dopuni pravednosti prema zaslugama razlikuju se konzervativne, liberalne, socijalističke i mješovite ideologije, odn. društveni sustavi.
Prema načinima izražavanja načela pravednosti razlikuju se politička, zakonska i sudska pravda. Polit. pravdu zagovaraju pojedini polit. programi, s težnjom da se oni uobliče u vladajuću i zakonsku pravdu, a iskazuje se, pravno ili protupravno, u različitim oblicima socijalnih revindikacija, u peticijama, štrajkovima, demonstracijama, bunama i revolucijama. Izraz pravda (iustitia) najuobičajeniji je za sudstvo, koje konačno izriče ono što kao zakonito i pravedno pripada strankama u pravnome sporu.
Poseban oblik pravednosti jest pravičnost, ovlast koju ima sudac ili druga službena osoba da može elastično primijeniti ili ne primijeniti opću normu u nekom sporu ako je to opravdano radi diferencirane primjene određenoga načela pravednosti u skupini subjekata koji su njime označeni kao jednaki. Prema Aristotelu, svaki je zakon neka opća odredba, a ima mnogo pojedinačnih slučajeva koji ne mogu biti tretirani pravedno prema nekoj takvoj uopćenoj odredbi.
