STRUKE:

prvobitna zajednica

prvobitna zajednica, najraniji te ujedno najjednostavniji oblik ljudskoga društva. Obuhvaća najdulje razdoblje ljudske povijesti, od približno 50 000 godina pr. Kr. do današnjih ostataka prvobitne zajednice, koji pak nestaju zbog širenja moderne civilizacije. Pionir antropologije L. H. Morgan podijelio je prvobitnu zajednicu na razdoblja divljaštva i barbarstva, što se ugl. podudara s podjelom na starije (paleolitik) i mlađe kameno doba (neolitik), kao i s dvama načinima ekon. samoodržanja, tj. lovačko-sakupljačkim i ratarsko-stočarskim.

Lovci i sakupljači ekonomski su se održavali lovom, ribolovom i sakupljanjem jestivih biljaka. Od materijalnih predmeta posjedovali su oružje za lov, alatke za kopanje i građenje nastambi te izradbu zamki za životinje. Ti su predmeti, kao i lovina i sakupljeno bilje, bili podjednako raspoređeni među članovima društva pa se za taj tip društva upotrebljava naziv egalitarno društvo. U njem nema podjele članova na bogate i siromašne, ni podjele prema ugledu ili rangovima te prema društv. klasama. Jedine razlike o kojima se vodi računa odnose se na spol i dob. U mnogim od tih društava bila je istaknuta uloga majke, odakle naziv matrilinearna, matrifokalna i matrilokalna društva, što je našlo izraz u vjerskim kultovima plodnosti najranije predstavljenima figurom žene. No iz toga se ne može zaključiti da je postojao matrijarhat ili vlast žena kako su držali neki istraživači u XIX. st. (J. J. Bachofen). Najranija su se društva zasnivala na jednakosti ljudi u svim dimenzijama društv. života sa središtem u ekon. razmjeni na osnovi recipročnosti. Iako je postojala podjela rada među spolovima (muškarci su u pravilu lovci, a žene sakupljačice biljaka), ničiji se rad nije podcjenjivao. Štoviše, od svih se odraslih članova zajednice očekivalo da sudjeluju u gotovo svim poslovima, prije svega onima koji služe ekon. samoodržanju. Prema nekim antropolozima (Marshall Sahlins) egalitarna društva nisu bila siromašna, nego »prvobitna društva obilja«. Živjela su uz dovoljno velike izvore vode, obilnu floru i faunu te u umjerenoj klimi. Individualne su potrebe i želje, za razliku od suvremenoga društva obilja, bile skromne te se naraštajima nisu bitno mijenjale. Općenito, viškovi (hrane) nisu se mogli nagomilavati, nego su se brzo trošili, dok su trajna dobra, oružja, oruđa i nastambe, bila zajednička. Iako je svaka rodbinska skupina neko zemljište smatrala svojim posjedom, upadi drugih članova zajednice bili su česti i tolerirali su se. Meso ulovljene životinje nije pripadalo samo lovcu, nego i obiteljima onih koji su sudjelovali u lovu, kao i onomu tko je izradio oružje za lov (npr. strijelu), a koji u njem nije morao sudjelovati. Uspješni lovac uživao je velik ugled, ali ga nije mogao prenositi na druga područja društv. života. Slično je s ulogom radnoga vođe, koji je koordinirao akcije lova ili sakupljanja bilja; ta je uloga bila privremena i nije se prenosila na ljude bliske vođi. U egalitarnim društvima nema redovitoga vodstva; vođa ima određeni autoritet i drugi članovi zajednice u pravilu slijede njegove upute, ali nema moć, odn. trajni utjecaj na druge ljude. Uloga vođe često se mijenja između više kompetentnih osoba, a vođenje je više uvjetovano određenom situacijom nego osobom. Istraživanja današnjih egalitarnih društava, kao što su eskimska, pokazala su da nije uobičajeno, kada je riječ o zajedničkom djelovanju, prenositi poruke među članovima zajednice zapovjedničkim tonom, nego koncilijantno i pogodbeno (npr. »ako bi se to učinilo, bilo bi dobro«). Također, odluke koje se donose nisu obvezujuće za sve članove zajednice. Ako se o nečem raspravlja i neko stajalište jednodušno prihvati, do toga se dolazi suglasnošću prisutnih, a ne odlukom predvodnika. Pravila ponašanja postoje, ali se ne primjenjuju kao pravna norma, po sili zakona, što u složenijim društvima s pravosudnim sustavom podrazumijeva upotrebu sankcija, uključujući prije svega fiz. silu. Takva instancija u egalitarnom društvu ne postoji. Članovi društva grupiraju se na dva načina. Prvo, u manje skupine nalik inokosnoj obitelji, odrasla djeca koje nakon vjenčanja zasnivaju vlastito kućanstvo. No te skupine nisu izolirane, ponajprije zato što su u ekon. međuovisnosti s drugima. Nekoliko do nekoliko desetaka obitelji, u međusobnim (egzogamnim) rodbinskim, kao i ekonomskim, vezama, čini veću skupinu, družinu ili hordu. Do sukoba unutar družine dolazi onda kada se ne poštuju pravila recipročnosti u raspodjeli hrane, kada se odbija ponuđeni dar, kada se netko smatra zakinutim ili biva obilježen kao uskogrudan u sredini u kojoj se inače velikodušnost najviše cijeni. Vanj. sukobi, tj. borbe između hordi, vrlo su rijetke. Ne postoji ni voj. organizacija u smislu koordinacije i zapovijedanja u akciji: svatko se bori ili bježi sam. Zbog toga su ta društva u osnovi anarhoidna. K. Marx i F. Engels uzimali su ih kao uzor tzv. primitivnoga komunizma. Današnji primjeri egalitarnoga društva rijetki su (neke eskimske zajednice, neki amer. Indijanci, npr. Šošoni, afr. Bušmani te austral. Aborigini).

Drugi i složeniji tip društva prvobitne zajednice nastao je na eur. prostoru oko 12 000 godina pr. Kr. Ekonomski se zasniva na obradbi zemlje i sjetvi te pripitomljavanju životinja (neolitička revolucija). Prema pretežnoj ekon. aktivnosti ta društva mogu biti stočarska, ratarska i mješovita. Od stoke se uzgajaju goveda, ovce, deve ili konji. Stočarska su društva nomadska, a sele se ovisno o sezonskim uvjetima. Za razliku od njih ratarska su društva sjedilačka. Članovi se bave povrtlarstvom kao gl. djelatnošću, dok su lov i sakupljanje bilja dopunske djelatnosti. Zemlja se obrađuje jednostavnom motikom i drugim alatima za kopanje. Na taj se način mogu osigurati veće i stalnije zalihe hrane, što omogućuje prehranu većega broja stanovnika. Porast stanovništva i povećanje zajednice doveli su do diferencijacije položaja nekih članova društva prema ugledu ili rangu, odatle za taj tip društva naziv rangirajuća društva. Podjela rada, prema spolu i dobi, vrlo je slična onoj u egalitarnom društvu i od svih se odraslih članova, izuzev one najuglednije, očekuje sudjelovanje u ekon. aktivnostima. Među članovima društva odvija se recipročna razmjena dobara, ali se javlja i preraspodjela dobara, pri čem se viškovi upućuju prema jednoj, središnjoj rodbinskoj skupini, odn. njezinu najuglednijemu članu, koji je poglavar i koji obavlja preraspodjelu. Njegova, ili nastamba njegove obitelji, najveća je ili zauzima sr. mjesto u selu. Postoje i druge ugledne osobe: značajan ili »veliki čovjek« te pripadnici starijega naraštaja (kojemu se u pravilu pripisuje mudrost i veliko životno iskustvo). Rodbinske veze, kako s poglavarom i njegovom užom rodbinom ili drugim uglednim osobama, tako i druge, znatno se više cijene nego u egalitarnim, ali i stratificiranim, klasnim društvima. Bliski rođaci žive zajedno ili blizu jedni drugima, a daleki na većoj udaljenosti. Žena u pravilu živi u kući muževljeva oca. Više obitelji ili rodbinskih skupina koje imaju (stvarnoga ili izmišljenoga) zajedničkoga pretka čine rod, a kada svoju pripadnost određuju prema totemskoj životinji (kao pretku), onda čine klan. U nekim društvima rodovi i klanovi žive usporedno, s tim što klanovi uključuju i nesrodnike pod uvjetom da oni prihvaćaju norme klana. Još je obuhvatnija organizirana skupina pleme, koje može okupljati više družina, odn. rodova i klanova, koji su međusobno jezično bliski. Iako se plemenu neko vrijeme pridavala važnost prijelazne institucije na putu prema državi, takvo je shvaćanje danas izvor prijepora u stručnoj literaturi, pri čem se prednost daje shvaćanju o plemenu, i plemenskom društvu, kao obliku organizacije koji je nastao kao reakcija na nastanak i kolonijalno širenje složenijih društava, tj. gradova-država i civilizacija (Morton H. Fried, Sarah Holcombe). Autoritet vođe (poglavara klana ili poglavice plemena) postojaniji je nego u egalitarnim društvima te se prenosi i u ostala područja društv. života, uključujući vjersko (u ulozi voditelja ceremonije), dok su pravi vjerski vođe, šamani, najčešće iz krugova običnih pripadnika društva. Sukobi u zajednici pojavljuju se poglavito zbog sporova oko individualnoga posjeda ili kada pojedinac iznevjeri svoju ulogu u zajednici. Za krivca slijede moralne, a ne fiz. sankcije, npr. uskraćivanje materijalnih dobara ili nagrada koje u normalnim okolnostima takvu pojedincu pripadaju, izvrgavanje ismijavanju i ruglu. Budući da su rangirajuća društva više sjedilačka u odnosu na egalitarna, javlja se osjećaj vezanosti za određeni teritorij kao vlastiti ili zavičajni, u čem neki istraživači vide i početak etnocentrizma u ljudskom društvu. Međutim, slično kao u egalitarnim društvima, članstvo u skupini nije isključivo, a na njezino područje omogućen je pristup i pripadnicima drugih zajednica. Rangirajuća društva češće od egalitarnih ulaze u vanj. sukobe ili ratove. No oni su neredoviti i traju razmjerno kratko, a ratni vođa u ratu nema istaknutu ulogu i ne može istisnuti mirnodopskoga vođu, kao što je to slučaj u stratificiranim društvima. Općenito, rangirajuća društva čine prijelaz od egalitarnih prema stratificiranim ili klasnim društvima, odn. prvim civilizacijama. Rangirajuća društva, danas isto što i plemenska društva, moguće je naći na gotovo svim kontinentima: od novozelandskih Maora preko mnoštva afr. plemena do amer. starosjedilaca na sjev. obali Tihog oceana.

Citiranje:
prvobitna zajednica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 28. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50878>.