radnja, pojam kojim se u književnoj teoriji naziva: 1) predmet oponašanja književnog djela, 2) njegovo središnje organizacijsko načelo i 3) komunikacijska sekvencija zahvaljujući kojoj djelo nastaje. U Aristotelovoj Poetici radnja (praxis) shvaćena kao predmet prikazivanja osnovni je kriterij generičke klasifikacije i vrjednovanja književnosti. Aristotel je dramskomu prikazivanju takve radnje pripisao veću kvalitetu nego epskomu zato što zornije dočarava prikazanu radnju, dok je u pripovijedanju u prvom planu radnja prikazivanja. Ipak je višestoljetna recepcija njegova naučavanja dovela do oscilacije pojma između značenja prikazane radnje (praxis) kao predmeta književnosti s jedne strane i radnje prikazivanja (mythos) kao modusa književnosti s druge. Tako su se formalisti i strukturalisti svojom definicijom fabule, odn. priče, priklonili prvomu značenju, a hermeneutičari su se svojom definicijom zapleta usmjerili na drugo. Zahvaljujući usponu pragmatike, na angloameričkim i njemačkim sveučilištima 1960-ih i 1970-ih pojam radnje naposljetku se proširio i na samu djelatnost pripovijedanja. U tom je razdoblju došlo do nastojanja da se književna proizvodnja i recepcija uklope u široko shvaćenu komunikacijsku radnju. Razmatranje se proširilo s do tada središnjih pitanja djela, autora i čitatelja na cjelokupan književni proces sa svim područjima koja on obuhvaća (proizvodnja, posredovanje, prezentacija, raspodjela, recepcija te kritička i znanstvena obradba s odgovarajućim ulogama i učincima).
