Rimski-Korsakov (Rimskij-Korsakov) [r’i'msk’ij ko'rsəkəf], Nikolaj Andrejevič (Andreevič), ruski skladatelj, glazbeni pisac i pedagog (Tihvin, 18. III. 1844 – Ljubensk, 21. VI. 1908). Od šeste godine učio glasovir, s jedanaest počeo skladati, ali je zbog obiteljske tradicije 1856. krenuo u vojno-pomorsku školu u Petrogradu. Istodobno je od 1859. učio glasovir kod Fjodora Andrejeviča Kanilea (Fëdor Andreevič Kanille), koji ga je 1861. upoznao s Milijem Aleksejevičem Balakirevim i Cezarom Antonovičem Kjuijem, te je pristupio skupini Petorice. Nakon završenoga školovanja za mornaričkoga časnika (1862) po dužnosti je otišao na trogodišnje putovanje brodom, gdje je završio simfoniju. Nakon povratka u Rusiju simfonija je 1865. bila izvedena i prihvaćena kao prva autentična ruska simfonija. Unatoč aktivnoj službi u mornarici, 1871. prihvatio je poziv Sanktpeterburškoga konzervatorija za mjesto profesora kompozicije i instrumentacije. Istodobno je i sam usavršio svoje znanje teorijskih glazbenih disciplina (harmonija, kontrapunkt itd.). Godine 1873. istupio je iz mornaričke službe, kao dirigent debitirao je 1874. Tijekom 1880-ih postao je vodećom ličnošću tzv. Beljajevskoga kruga, skupine koja je promicala rusku glazbu organizirajući koncerte i objavljujući skladbe ruskih skladatelja. Rimski-Korsakov podučavao je sve mlađe predstavnike tzv. nove ruske glazbene škole; u razdoblju 1886–1900. vodio je Ruske simfonijske koncerte, te s velikim uspjehom dirigirao nizom koncerata ruske glazbe na svjetskoj izložbi u Parizu (1889) i 1890. na gostovanju u Bruxellesu. Uz skladanje vlastitih djela tih je godina orkestrirao i završavao djela Aleksandra Porfirjeviča Borodina (Knez Igor) i Modesta Petroviča Musorgskoga (Hovanščina), te je 1896. preradio i njegovu operu Boris Godunov. Godine 1887. nastala su njegova najpopularnija orkestralna djela: Španjolski capriccio i Šeherezada. Posljednje razdoblje svojega stvaralaštva (nakon 1894) Rimski-Korsakov posvetio je poglavito skladanju opera. Godine 1907. opet je u Parizu dirigirao koncertima ruske glazbe, koje je organizirao Sergej Pavlovič Djagilev. – Rimski-Korsakov jedan je od vodećih predstavnika ruskog nacionalnog stila XIX. st. Elementi folklornoga nasljeđa nalaze se u svim oblicima njegova stvaralaštva (oko 130 djela). Najuspjelijima se smatraju opere, koje se zasnivaju na sadržajima iz ruske povijesti ili na slavenskim legendama i mitologiji. Remek-djelo na području opere-bajke njegova je Snjeguljica (Sneguročka, 1880–81., prema priči Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskoga). Značajne su također Sadko (1894–96) i Zlatni pjetlić (Zolotoj petušok, 1906–07., prema Aleksandru Sergejeviču Puškinu). Uz to je obogatio europski harmonijski jezik (cjelostepena ljestvica, modusi, povećani akordi i intervali i dr.), a svojom majstorskom orkestracijom utjecao je na širok skladateljski krug, koji se proteže do Mauricea Ravela i Claudea Debussyja. Napisao je Praktični udžbenik harmonije (Praktičeskij učebnik garmonii, 1886); posmrtno su mu objavljeni Kronika mojega glazbenog života (Letopis’ moej muzykal’noj žizni, 1909) i utjecajne Osnove instrumentacije (Osnovy orkestrovki, 1913). Obrazovavši više od 200 ruskih glazbenika znatno je pridonio profesionalizaciji ruske glazbe.
