struka(e):

romanistika (njem. Romanistik), jezikoslovna i filološka disciplina koja proučava romanske jezike i književnosti. Daleki su joj preteče katalonski trubaduri Ramon Vidal de Besaudun (druga polovica XII. st. – početak XIII. st.), koji je u djelu O trubadurskom pjevanju (Rasós de trobar) dao gramatički (ponajviše morfološki) uvod u trubadurski jezik i poetiku, te Uc Faidit, koji je oko 1240. napisao djelo Provansalski Donat, tj. provansalsku gramatiku (Donats proensals; prema latinskom gramatičaru Donatu). Oko 1304. Dante je u djelu O umijeću govorenja na pučkom jeziku pokušao objasniti srodnost triju romanskih jezičnih tipova (lingua oїl, lingua oc i lingua si) te dao vrlo preciznu podjelu talijanskih dijalekata. Godine 1816–21. F. J. M. Raynouard izdao je impozantnu zbirku staroprovansalskih trubadurskih tekstova (I–VI; prvi joj je svezak, 1816., staroprovansalska gramatika), koja će poslužiti kao osnovica za potonja poredbenopovijesna proučavanja, a posmrtno je objavljen (I–VI, 1838–44) i njegov staroprovansalski rječnik s potvrdama iz tekstova. To je bilo materijalno polazište na kojem je, dobrim dijelom, F. C. Diez u drugoj polovici XIX. st. izgradio romanistiku kao znanstvenu disciplinu (objavio je, među ostalim, poredbenu gramatiku i etimološki rječnik romanskih jezika). Iznimna prednost romanskih jezika što im je zajedničko ishodište (latinski) izvrsno poznato omogućila je da se na njihovu proučavanju i provjere i izbruse metode poredbenopovijesne i, uopće, jezične analize i opisa. Nakon utemeljenja romanske dijalektologije, na proučavanju romanskih jezika primijenjene su nove metode istraživanja kao geografska lingvistika, arealna (spacijalna) lingvistika, metoda riječi i stvari, počela se stvarati eksperimentalna fonetika itd. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. novu etapu u razvoju romanistike označili su W. Meyer-Lübke (autor nove poredbene gramatike i novog etimološkog rječnika) i krug lingvista oko njega. Od početka XX. st. pojedini romanski jezici počinju dobivati sustavna djela posvećena povijesti jezika (O. Densusianu za rumunjski, F. Brunot za francuski i dr.), povijesne gramatike i dr. U XX. st. romanistika se u potpunosti uklopila u razvoj lingvistike općenito, književne teorije i književne povijesti. Niz časopisa (Zeitschrift für romanische Philologie, Revue de linguistique romane i dr.) osigurava redovito širenje ideja i dostignuća, jednako kao i redoviti romanistički kongresi.

Hrvatsku lingvističku romanistiku duboko je obilježio P. Skok, njezin utemeljitelj, koji je proučavao romanizme u hrvatskom i drugim susjednim jezicima, romanske idiome jugoistočne Europe te uveo romanistiku u sveučilišnu nastavu. U ranijem razdoblju razvoja hrvatske romanistike važnu ulogu odigrali su i H. Barić (djelovao pretežno u Beogradu i Sarajevu), koji je osobito zaslužan za proučavanje romanskih jezika u balkanskom kontekstu, te talijanist M. Deanović (bavio se među ostalim i istroromanskim, te leksikografijom). U novijem razdoblju istaknuli su se Skokovi učenici V. Vinja (proučavanje romanizma u ribarskom i pomorskom nazivlju istočne obale Jadrana, temeljni priručnici za hispanistiku), Ž. Muljačić (romanska i opća fonologija, dinamička klasifikacija romanskih jezika, romanska i opća standardologija itd.), P. Guberina (fonetika, stilistika, francuski jezik), V. Putanec (suradnik na Skokovu Etimološkom rječniku), J. Jernej (talijanski jezik i talijanska leksikografija), Deanovićev učenik P. Tekavčić (istroromanski, povijest talijanskog jezika, suvremeni talijanski jezik), A. Kovačec (mali romanski jezici, osobito istrorumunjski i židovskošpanjolski), zadarski galicist Vjekoslav Ćosić (francuski jezik), Karlo Budor (španjolski jezik), Smiljka Malinar i Maslina Katušić (obje talijanistice) i dr. Na području proučavanja književnosti valja spomenuti R. Maixnera, Antuna Polanšćaka, M. Zorića, F. Čalu, M. Machieda, Nenada Ivića, M. Polić-Bobić i dr. Glasilo hrvatske romanistike s međunarodnim odjekom časopis je Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (od 1956).

Citiranje:

romanistika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/romanistika>.