semička analiza, u strukturalnoj semantici, jedan od temeljnih načina opisa značenja leksičke jedinice. Kao model opisa, temelji se na teorijskim postavkama Saussureova strukturalizma, a izravan utjecaj na njezin razvoj imalo je Hjelmslevovo tumačenje analogije između plana izraza i plana sadržaja jezičnoga znaka. Metodološke temelje za takvu analogiju Hjelmslev je vidio u opisu fonološkoga sustava s pomoću razlikovnih obilježja (N. S. Trubeckoj, R. O. Jakobson), kao univerzalnih, koja omogućuju opis fonološkoga sustava svakoga jezika u cijelosti i na jedinstven način. Međutim, fonološki sustav kao zatvoren i semantički sustav kao otvoren nisu pogodni za identičnu metodu opisa, što će biti vidljivo u kritikama semičke analize. Hjelmslevove je ideje razradio Bernard Pottier u članku Prema strukturalnoj semantici (Vers une sémantique structurale, 1964), kojim je utemeljio semičku analizu kao pokušaj objektivnog i egzaktnog opisa značenja leksičke jedinice do kraja i bez ostatka s pomoću najmanjih jedinica značenja – semova. Pottierova analiza ‘sjedalica’ jedan je od najčešće citiranih primjera semičke analize. Leksem stolac opisan je s pomoću semova »za sjediti«, »za jednu osobu«, »s nogama«, »s naslonom«, koji zajedno tvore semem. Iz toga je primjera vidljivo da su semovi obilježja proizašla iz svojstava stolca kao predmeta stvarnoga svijeta, pri čem se objektivnost semičke analize jasno oslanja na izvanjezični svijet, negirajući tako jedno od temeljnih načela Saussureova strukturalizma, a to je autonomija jezičnoga sustava. Pozitivnim obilježjem semičke analize smatra se uvođenje klasema kao dijela denotativnoga značenja. Klasem tvore generički semovi koji izražavaju pripadnost općenitim semantičkim kategorijama (živo/neživo), (materijalno/nematerijalno). Klasem je svojstven većemu broju semantičkih polja, pri čem se ističe da se semička analiza nije oslanjala samo na izvanjezični svijet, nego je opisivala i neke oblike međuleksičkih, tj. unutarjezičnih odnosa. Temeljnim nedostatcima semičke analize smatra se zanemarivanje sintagmatskih odnosa i kontekstualnih ostvarenja leksema, te nemogućnost objektivnog opisa značenja introspektivnom metodom.
