TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Senj

ilustracija
SENJ, tvrđava Nehaj povrh grada

Senj, grad i luka 69 km jugoistočno od Rijeke; 4822 st. (2011). Leži na obali Velebitskoga kanala, podno najnižega velebitskog prijevoja Vratnika (694 m), uz Jadransku magistralu. Povrh grada (Kuk; 85 m) tvrđava → Nehaj (danas muzej), u prizemlju koje su otkriveni temelji predromaničke crkve sv. Jurja, iz koje potječe glagoljski natpis iz XI/XII. st., glasovita Senjska ploča. Stari dio grada karakteristična je mediteranskog izgleda. Sastoji se od spleta uskih, krivudavih ulica s lukovima i balaturama i trgova te mnogobrojnih gotičko-renesansnih i renesansno-baroknih kuća (XV–XVIII. st.); trg Velika placa (Cilnica) ubraja se među najljepše barokne trgove sjevernog primorja; trg Mala placa (Campuzia) s got. vijećnicom i grad. ložom iz XIV. st. Jednobrodna romanička katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije (XII. st.) i renesansna zavjetna mornarska crkva sv. Marije barokizirane su u XVIII. st.; frankapanski kaštel (XIV. st.), crkvica Sv. Duha (XV. st.), ruševine samostana i crkve sv. Franje s grobovima istaknutih senjskih uskoka. U istočnom dijelu zidina, na završetku Jozefinske ceste (Karlovac–Senj), nalaze se Velika vrata (XVIII. st.; sadašnji oblik iz XIX. st.). Palače: gotičko-renesansna Vukasović (XV. st.; danas gradski muzej), barokna Domazetović ili »Ferajna« (XVIII. st.; od 1835. hrvatska čitaonica, od 1842. Glazbeni zavod), Posedarić-Bezjak, Homolić (Daničić). Poslijediplomski studij riječkoga ekon. fakulteta (od 2006). Međunarodni senjski ljetni karneval (od 1967). Tekstilna (trikotaža), metalna i drvna industrija. Turizam. Hidrometeorološka postaja (bura). Senj je rodno mjesto N. Jurišića, I. Paskvića, P. Vitezovića Rittera, V. Novaka, S. S. Kranjčevića, M. Ogrizovića, M. Cihlara Nehajeva i dr. – Iznad grada na brdu Kuku nalazilo se brončanodobno gradinsko naselje. Na području današnjega grada nalazilo se ilirsko naselje, a zatim antički grad, koji spominju grčki geografi pod nazivom Sénia (Σένια). Rimski izvori bilježe ga kao Senia (portus Senia, colonia Seniensis), a za Oktavijana (35. pr. Kr.) dobio je status municipija (ostatci monumentalnih rimskih građevina, natpisi, nekropole, novac). U antici je bio važno trgovačko i prometno središte preko kojega je vodila rimska cesta, koja je povezivala Akvileju s Naronom i Skadrom. Za seobe naroda stradao je u provalama Vizigota, Huna i Avara. Dolaskom Hrvata bio je obnovljen, a 1169. postao je središtem biskupije. God. 1209. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović darovao ga je templarima, a 1248., na molbu senjskoga biskupa Filipa, papa Inocent IV. dopustio je uporabu glagoljice i staroslavenskoga jezika u svim crkvama na području Senjske biskupije. Templari su 1269. prepustili grad kralju Beli IV. u zamjenu za Dubičku županiju, a 1271. došao je pod vlast Frankapana (od 1302. knezovi senjski), za kojih je bio izgrađen kaštel – kneževska rezidencija. God. 1380. napali su ga i spalili Mlečani, a zatim obnovili Frankapani. God. 1388. bio je sastavljen gradski statut. Jačanjem osmanske prijetnje u drugoj polovici XV. st. hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin nastojao je preoteti Senj od Frankapana, namijenivši mu važnu stratešku ulogu. Po kraljevu je nalogu vojska pod vodstvom Blaža Podmanickoga 1469. zauzela grad, koji je zatim postao slobodnim kraljevskim gradom i središtem novoosnovane Senjske kapetanije. U XV. st. bile su podignute nove kule (Leonova kula, Lipica, Šabac). Od 1494. do 1508. ondje je djelovala glagoljska tiskara, koja je poslije bila preseljena u Rijeku. Padom Klisa 1537. u osmanske ruke, u Senj su došli → uskoci, a pridružili su im se i bjegunci s mletačkoga teritorija (venturini). U prvoj polovici XVI. st. grad je bio ojačan gradskim bedemima, a 1558. senjski kapetan I. Lenković podigao je na brdu iznad grada tvrđavu Nehaj. U drugoj polovici XVI. i prvoj polovici XVII. st. senjski uskoci često su upadali na susjedni mletački i osmanski teritorij. Zbog pljačke mletačkih trgovačkih brodova Mletačka je Republika potkraj XVI. st. blokirala grad s mora. God. 1596. senjski uskoci sudjelovali su u borbama za Klis, prilikom kojih je poginuo senjski biskup Antun Dominis, a 1597. zaplijenili su mletačke i osmanske brodove u Rovinju. Zbog mletačkih pritužbâ na bečkom dvoru, Dvorsko ratno vijeće u Grazu poslalo je 1601. u Senj kapetana J. Rabattu, koji je trebao pokoriti uskoke, no uskoro je bio ubijen. Zbog uskoka je 1615. izbio Uskočki ili Gradiški rat između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, završetkom kojega je bio postignut mirovni ugovor u Madridu (1617), kojim su uskoci nakon 1618. bili nasilno raseljeni iz Senja. Od 1630-ih ondje se nalazilo središte novoosnovane biskupije, nastale spajanjem Senjske i Modruško-krbavske biskupije. Premda je kralj Ferdinand III. Habsburški 1640. potvrdio Senju gradska prava, a 1652. status slobodnoga kraljevskoga grada, utjecaj vojne uprave u njem i dalje je bio snažan. Sredinom XVIII. st. postao je dijelom jedinstvenoga trgovačkoga područja, koje se nazivalo Austrijsko primorje, a već 1776. bio je vraćen u sastav Vojne krajine. Otkako je 1779. Jozefinskom cestom bio spojen s Karlovcem, porasla je važnost senjske luke. Od 1809. do 1813. nalazio se pod francuskom upravom u sastavu Ilirskih pokrajina, a zatim je ponovno bio pripojen Vojnoj krajini; od 1871. u sastavu je banske Hrvatske. God. 1868. bila je u gradu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, a 1870. utemeljeno Brodarsko društvo; unatoč tomu lučki je promet nakon otvorenja željezničke pruge Zagreb–Rijeka preko Ogulina (1873) naglo opao, čime je Senj izgubio na gospodarskoj važnosti. Broj stanovnika isprva je rastao (2953 st., 1857; 3496 st., 1869), potom padao i stagnirao (2785 st., 1890; 3036 st., 1921). Za II. svjetskoga rata grad je stradao u bombardiranju. God. 1969. Senjsko-modruška biskupija sjedinjena je s Riječkom nadbiskupijom u Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju. Od 2000. grad se nalazi pod crkvenom jurisdikcijom Gospićko-senjske biskupije.

Citiranje:
Senj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55414>.