Serapionova braća (rus. Serapionovy brat’ja), ruska književna skupina (1921–27). Svojim je »mentorom« smatrala »pustinjaka Serapiona« iz ciklusa pripovijedaka E. T. A. Hoffmanna i tako demonstrirala različitost članova, protivljenje bilo kojoj ideologiji, napuštanje rus. realističke tradicije, oslonac na »zapadnjačku« sklonost zanimljivu fabuliranju i fantastiku kao i stilsku inovativnost. Nakon programskoga teksta L. N. Lunca Zašto smo Serapionova braća (1922), iste je godine u Berlinu objavljen jedini zbornik. Članovi skupine bili su: K. A. Fedin, Ilja Aleksandrovič Gruzdev, V. V. Ivanov, V. A. Kaverin, Nikolaj Nikolajevič Nikitin, Jelizaveta Grigorjevna Polonska, Vladimir Solomonovič Pozner, M. L. Slonimski, N. S. Tihonov, M. M. Zoščenko. Podržavali su je J. I. Zamjatin, V. B. Šklovski, ali i M. Gorki. Pozner je 1922. emigrirao u Pariz, Lunc je 1923. krenuo u Njemačku, Nikitin i Ivanov ušli su 1924. u moskovski književni krug. Skupina je zaslužna za obnovu ruske proze nakon prevrata.
