Sibilinske knjige (grčki Σιβύλλεια βιβλία, Sibýlleia biblía, latinski Libri Sibyllini), zbirka proročanstava, obrednih propisa i sentencija u heksametrima na grčkom jeziku. Legenda kaže da je Sibila iz Kume (latinski Cumae) prodala posljednjemu rimskom kralju Tarkviniju Oholomu tri takve knjige, pošto je on odbio platiti traženu cijenu za još šest mu ponuđenih knjiga koje je ona potom uništila. Nadzor nad knjigama bio je povjeren posebnomu svećeničkom kolegiju koji je imao petnaest članova. Konzultirale bi se po odluci Senata kada bi Rimu zaprijetila kakva opasnost (potres, kuga i sl.) kako bi pomogle odvratiti nesklonost bogova. Bile su pohranjene u Jupiterovu hramu na Kapitolu, a većim su dijelom uništene u požaru 83. pr. Kr. Bile su dopunjene i obnovljene po odluci Senata te su za cara Augusta bile prenesene u Apolonov hram na Palatinu. Ne zna se kako su nestale, vjerojatno ih je dao spaliti Stilihon na početku V. st. Sačuvanih 12 knjiga Sibilinskih proročanstava (Oracula Sibyllina) kasnija su kompilacija koja potječe iz grčko-hebrejskoga kulturnoga kruga, s naknadnim kršćanskim umetcima prema kojima se traži analogija sa starozavjetnim biblijskim proročanstvima. – Sibilinske knjige, odnosno zbirke proročanstava kao književna vrsta možda su etrurskoga, odn. još starijega grčkog ili orijentalnoga podrijetla (vjerojatno VI. st. pr. Kr.), a tradicija ih veže uz Delfe. Odigrale su određenu ulogu u rimskoj povijesti (npr. po njihovu naputku u Rim su bili pripušteni neki orijentalni kultovi). Bile su vrlo raširene, o čem svjedoči i to da je u Augustovo doba bilo spaljeno oko 2000 proročkih knjiga koje su smatrane neautentičnima, tj. nesibilinskima. U svojoj posljednjoj judeokršćanskoj inačici (I–II. st.) utjecale su na srednjovjekovnu književnost i likovnu umjetnost.
