Sjevernoatlantski savez ili Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma (engleski North Atlantic Treaty Organisation, akronim NATO), vojnopolitički savez SAD-a, Kanade i većega dijela europskih država (2023. obuhvaća 31 članicu). Temelji se na vojno-sigurnosnoj suradnji i zajedničkoj obrani. Sadržava političko-vojni sastav sa sjedištem u Bruxellesu (glavna su tijela Sjevernoatlantsko vijeće i savjetničko mu Vojno vijeće), te vojnu strukturu s glavnim zapovjedništvom u blizini Monsa (prijašnje drugo vojno zapovjedništvo kraj Norfolka, u SAD-u, od 2003. bavi se pitanjima strateških promjena). Uz uže vojne i sigurnosne djelatnosti NATO se također bavi diplomacijom, vojno-stručnim usavršavanjem i znanstveno-istraživačkim radom, a povremeno sudjeluje i u humanitarnim operacijama. Vodeću vojnu i političku ulogu u njemu ima SAD.
NATO je osnovan 4. IV. 1949. u Washingtonu sporazumom sjevernoameričkih država (Kanada, SAD) i njihovih prekomorskih (sjeverni Atlantik), zapadnoeuropskih saveznika (Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal i Velika Britanija). Osnutak NATO-a bio je sastavni dio blokovske politike SAD-a i njegova suprotstavljanja Sovjetskomu Savezu (→ hladni rat). Naknadno mu pristupaju Grčka i Turska (1952), Zapadna Njemačka (1955), te Španjolska (1982). Izvan vojne strukture NATO-a Francuska je bila 1966–96., a Grčka 1974–80. Sa sovjetskim pristankom na njemačko ujedinjenje, od 1990. u članstvu je NATO-a cjelovita Njemačka. Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, NATO od 1994. potiče vojnu suradnju s nizom zemalja srednje i istočne Europe, uključujući Rusiju (putem programa Partnerstvo za mir); u svibnju 1997. potpisan je s Rusijom sporazum o uzajamnim odnosima, suradnji i sigurnosti (odnose je usklađivalo zajedničko tijelo, od 2002. Vijeće NATO–Rusija).
Od 1992. NATO je nadzorom zračnoga i pomorskoga prometa pomagao mirovnu operaciju UN-a u BiH. Prve borbene operacije izveo je 1994. i 1995. u BiH (zrakoplovni napadi na položaje srpskih snaga kraj Goražda, zatim i Sarajeva, u okviru mirovne operacije UN-a), i 1999. u SR Jugoslaviji (zrakoplovni i raketni napadi na strateške ciljeve, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, a u povodu sukoba na Kosovu; većinu napada izvela je američka vojska). Vođenje mirovnih operacija NATO je s potporom UN-a preuzeo u BiH (1995–2004), na Kosovu (od 1999) i u Makedoniji (2001–03). Češka, Madžarska i Poljska postale su članice 1999., Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija 2004., a Albanija i Hrvatska 2009.
Nakon terorističkih napada u SAD-u 11. IX. 2001. aktivirana je uzajamna obrana članica NATO-a; uključuje potporu američkoj vojnoj intervenciji u Afganistanu (od 2001) i pomoć u kontroli zračnoga prostora nad Sjevernom Amerikom (2001–02). Od 2001. NATO nadzire pomorski promet u Sredozemlju (u okviru borbe protiv međunarodnog terorizma i suzbijanja ilegalnih migracija), a 2003. uz potporu UN-a preuzima vođenje međunarodne mirovne operacije u Afganistanu. Poslije napada SAD-a i saveznika na Irak 2003., NATO od 2004. sudjeluje u stvaranju novih iračkih snaga sigurnosti. Od napada iz zraka osiguravao je Olimpijske igre u Ateni 2004., a 2005–07. logistički je pomagao mirovne snage Afričke unije u Darfuru. Tijekom 2005–06. pomagao je Pakistanu nakon razornoga potresa. Od 2008. do 2016. NATO je u širem akvatoriju Arapskoga mora bio angažiran u borbi protiv somalijskih i drugih pirata, a 2011. sudjelovao je u nadzoru oružanih sukoba u Libiji, te pomogao svrgavanje Gaddafijeva režima. Potkraj 2013. NATO je bio prisutan u Afganistanu s približno 83 200 vojnika (od kojih je oko 60 000 američkih). Nakon završetka operacije u Afganistanu potkraj 2014. i vojnoga povlačenja, nastavio je podupirati snaženje afganistanskih sigurnosnih snaga (do konačnog povlačenja SAD-a 2021).
Ulazak država srednje i istočne Europe u NATO nailazi od sredine 2000-ih na otpor Rusije koja širenje NATO-a prema svojim zapadnim granicama smatra geostrateškom prijetnjom. To se osobito odnosi na pojedine zemlje bivšega Sovjetskog Saveza (NATO je 2008. najavio mogućnost za članstvo Gruzije i Ukrajine). Odnosi su pogoršani napose nakon ruske vojne intervencije u Gruziji (2008) i potom američkog programa NATO-vog proturaketnog sustava, smještenog u Rumunjskoj i Poljskoj (rumunjska baza aktivna je od 2016). Dodatno zaoštravanje između NATO-a i Rusije slijedilo je 2014., nakon smjene vlasti u Ukrajini, ruske aneksije Krima i potpore separatističkoj pobuni na ukrajinskom jugoistoku. Potom je NATO suspendirao suradnju s Rusijom, više se uključio u jačanje i reorganizaciju ukrajinske vojske, te učestalije poduzima vježbe (od 2015) na operacijskim pravcima prema Rusiji (na području Baltika, Norveškoga mora, Crnoga mora i dr.). Crna Gora postala je članica NATO-a 2017., a Sjeverna Makedonija 2020.
Nakon napada Rusije na Ukrajinu 2022. NATO snažnije pomaže ukrajinske oružane snage. Ruska agresija potaknula je Finsku i Švedsku da podnesu zahtjev za članstvom u NATO-u. Finska je primljena u travnju 2023., nakon što su njezin zahtjev odobrile sve države članice, dok je švedsko pristupanje usporeno zbog stajališta Turske koja zahtijeva strožu politiku Švedske prema pojedinim kurdskim organizacijama na svom teritoriju smatrajući ih terorističkima. U srpnju 2023. Turska pristaje na švedsko pristupanje NATO-u.