TRAŽI DALJE:
STRUKE:

skepticizam

skepticizam (od grč. σϰέπτɛσϑαι: razmatrati, istraživati), sumnjičavost, nepovjerljivost, životni nazor koji karakterizira pretjerana kritičnost i sklonost suzdržljivosti. Skeptik, čovjek koji u sve sumnja; nepovjerljiv, sumnjičav čovjek. – U filozofiji, skepticizam je pravac koji kao osnovno načelo zastupa sumnju u vrijednost apodiktički izrečenih teorijskih ili praktičnih tvrdnja, sumnju u spoznajni kriterij istinosti te tomu suprotstavlja načelo suzdržavanja (ἐπoχή) od izricanja bilo kakvih sudova. Sadržan već u mnogim tezama sofista (osobito kod Gorgije), pa i elejaca, antički se skepticizam kao izgrađeni nazor na svijet i kao filozofska škola javio potkraj IV. st. pr. Kr. u naučavanju Pirona iz Elide i njegova učenika Timona. Ideal skeptičkoga mudraca, nepomućenost (ἀταραξία) i bestrasnost (ἀπάϑεια), postiže se potpunim uzdržavanjem od suda, a time i od djelovanja. Mudrac se povlači u sebe i u uzdržljivosti, koja ga čuva od afekata i neispravna i nepromišljena djelovanja, nalazi u samom sebi nepomućeni mir. Od nastavljača skepticizma posebno su, uz filozofe Platonove Akademije (Arkezilaj iz Pitane, Karnead Kirenjanin), poznati Enezidem iz Knosa, Agripa i Sekst Empirik, koji je u tri knjige Pironovih postavki iznio osnovni sadržaj skeptičkih naučavanja. Deset Enezidemovih tropa, koji upućuju na relativnost svake zamjedbe i nemogućnost da se istinito odijeli od prividnoga, suprotstavljaju se također shvaćanju znanosti o prirodnoj uzročnosti. Zamjedbe ne samo da su različite u različitih ljudi, ne samo da se mijenjaju prema njihovim navikama i ovisno o njihovu razvoju, već su, štoviše, različite u iste osobe u različito vrijeme, ovisno o tjelesnom stanju i prostornom odnosu prema predmetu. Zamjedbe se također mijenjaju zbog različitih stanja i međustanja u samim objektima, pa zbog toga čovjek nikada ne može jasno spoznati stvari. Upravljen protiv dogmatizma, taj radikalni spoznajni agnosticizam na etičkom planu dovodi do punoga relativizma i nihilizma. Mnogi potonji filozofski sustavi preuzimaju niz elemenata skeptičke misli. No dok je skepticizam bio shvaćen u sv. Augustina, R. Descartesa i M. E. de Montaignea samo kao kritički metodički postupak koji treba dovesti do sigurnih spoznaja, D. Hume je na spoznajnom planu došao do radikalnih skeptičkih zaključaka, negirajući objektivno postojanje ne samo duha i materije već i same uzročnosti koja je, po njemu, potpuno subjektivna kategorija. Hume je, međutim, nijekao mogućnost prenošenja tih skeptičkih zaključaka na moralno područje, gdje je potrebno zadržati povjerenje u vrijednost određenih norma i običaja. U mnogim modernim filozofskim strujama, posebno onima u kojima prevladava interes za problem metode, skepticizam je stalan motiv pobijanja ili djelomičnoga prihvaćanja. U filozofiji znanosti snažno se, uz kritiku načela indukcije i logike znanstvenih otkrića (Popperov falibilizam), javio u filozofiji povijesti u njezinu analitičkom smjeru kao kritika mogućnosti izricanja povijesnih zakonitosti, u ontologiji kao struja fenomenalizma (Ch. Renouvier i dr.), u gnoseologiji kao probabilizam. No sve te doktrine i pravci nastoje prevladati radikalne konzekvencije skeptičkoga kriticizma pa se suvremeni skepticizam uglavnom strogo odvaja od antičkoga.

Citiranje:
skepticizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56416>.