struka(e):
Skok, Petar
hrvatski jezikoslovac, romanist i balkanolog
Rođen(a): Jurkovo Selo, Žumberak, 1. III. 1881.
Umr(la)o: Zagreb, 3. II. 1956.
ilustracija
SKOK, Petar

Skok, Petar, hrvatski jezikoslovac, romanist i balkanolog (Jurkovo Selo, Žumberak, 1. III. 1881Zagreb, 3. II. 1956). Utemeljitelj hrvatske romanistike. Studirao je romansku lingvistiku, indoeuropeistiku i germanistiku u Beču (1900–04), gdje je 1905. i doktorirao kod W. Meyer-Lübkea zapaženom disertacijom o toponimiji južne Francuske (koja je do danas ostala jedno od najznačajnijih djela za to područje istraživanja). Godine 1912. habilitirao se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je najprije, od 1917., bio privatni docent, a zatim od 1919. do 1952 (uz kratak prekid za II. svjetskog rata) redoviti profesor, i gdje je organizirao rad Romanskoga seminara. Redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1947. Iako se do kraja života bavio i proučavanjem francuskog jezika (te književnosti), vrlo je rano svoja istraživanja usredotočio na balkanski latinitet (inzistirao je na tom nazivu i pojmu) i balkansko romanstvo, posebice pak na proučavanje rom. relikata u hrvatskom (poglavito na jadranskoj obali i otocima), ali i u drugim južnosl. jezicima. Nastojeći jezična pitanja rasvijetliti što potpunije, u njihovoj složenosti i slojevitosti, ostavio je značajne priloge proučavanju izumrloga ilirskoga, albanskoga, rumunjskoga, bugarskoga, kao i pitanja tzv. balkanskoga jezičnog saveza (1930–40. bio je urednik značajnoga časopisa Revue internationale des études balkaniques, zajedno s M. Budimirom) te slavensko-rumunjskih, slavensko-albanskih, slavensko-grčkih i slavensko-turskih jezičnih veza i dodira. U nekoliko stotina studija i članaka sustavno je etimološki obradio i proučio hrvatske i južnosl. romanizme, osobito pak ostatke izumrloga dalmatskog (kao autohtonoga rom. jezika dijela hrv. obale i otoka) kako u rječniku hrv. govorâ tako i u onomastici. Važne je prinose objavio i za istroromanski (autohtoni predmletački jezik jugozapadne Istre). Među najranijim njegovim značajnim radovima knjiga je Pojave vulgarno-latinskoga jezika na natpisima rimske provincije Dalmacije (1915), a srednjovjekovnim hrvatskim latinitetom bavio se, primjerice, u knjizi Supetarski kartular (1952). Proučavao je tekstove starije hrvatske književnosti (npr. stil Marulićeve Judite) te hrv. govore (npr. govor Žumberka). Nastojeći usustaviti svoja dugogodišnja etimološka istraživanja, od 1948. do 1956. intenzivno je radio na Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, ali nije sam dovršio obradbu svih jedinica; rječnik je objavljen posmrtno: I. A–J, 1971; II. K–poni1, 1972; III. poni²–Ž, 1973; IV. Kazala, 1974. Ostala djela: Dolazak Slovena na Mediteran (1934), Naša ribarska i pomorska terminologija na Jadranu (1935), Pregled francuske gramatike (I–II, 1938–39), Osnovi romanske lingvistike (I–III, 1940), Rekonstrukcija dačkoslavenskog vokabulara (Rad JAZU, 1948), Leksikologijske studije (Rad JAZU, 1948), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (1950).

Citiranje:

Skok, Petar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/skok-petar>.