TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Slamnig, Ivan

ilustracija
SLAMNIG, Ivan

Slamnig, Ivan, hrvatski književnik, prevoditelj i književni znanstvenik (Metković, 24. VI. 1930Zagreb, 3. VII. 2001). Diplomirao je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1980. i radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost do umirovljenja 1991. Kao lektor predavao je na slavističkim katedrama u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i dr. Bio je redoviti član HAZU-a od 1992.

Književnim, znanstvenim i prevoditeljskim radom bavio se od 1949., a prve je pjesme objavio u Krugovima (1952), nakon čega su slijedile zbirke Aleja poslije svečanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Ranjeni tenk (2000) i dr. Pjesništvo mu se odlikuje ludizmom i artizmom, poigravanjem jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanjem na baštinu hrvatske i europske književne tradicije, pri čem do izražaja dolazi ironija. Novi pjesnički tekst u Slamniga nastaje iz poticaja stvarnosti i postojećih književnih predložaka, elemente kojih preuzima i preoblikuje. U pjesmama, pisanima slobodnim ili vezanim stihom, spaja svakodnevicu i erudiciju, a prema tradiciji odnosi se sa stanovitom začudnosti. Mnoge njegove pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrješno napisanih riječi. Njegovo je pjesništvo kritika proglasila svojevrsnom redefinicijom hrvatske poezije.

Slamnigova proza (zbirke priča Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964., te roman Bolja polovica hrabrosti, 1972) pripada dionici »proze u trapericama«, u čijem je središtu »škvadra« u svakodnevnim situacijama, koja govori zagrebačkim slangom, a u pravilu se izdvaja jedan glavni lik kojega odlikuje iznimna lucidnost. U romanu Bolja polovica hrabrosti, koji kritika smatra prvim hrvatskim postmodernističkim romanom, isprepleću se dva pisma-jezika (šatrovački i puristički), tradicija i inovacija, čvrsto organizirana fabula i fragmenti, sudbina ljudi i sudbina umjetničkih formi. Kroz ljubavnu priču tematizira problem sudbine romana, ali i svakodnevice kao građe romana. Njegovu prozu odlikuje i česta infantilna naracija, citatnost, pseudocitatnost i digresivnost.

Pisao je i radiodrame (Knez, 1959; Carev urar, 1964; Plavkovićev bal na vodi, 1966), u kojima je također vidljiva jezična virtuoznost i kombinatorika. Prevodio je s više jezika (engleski, ruski, talijanski, švedski i dr.), također s A. Šoljanom, s kojim je preveo i priredio mnoge antologije i pjesničke zbirke (Američka lirika, 1952; Suvremena engleska poezija, 1956; poezija T. S. Eliota, Aleksandra A. Bloka i dr.). U znanstvenom radu (Disciplina mašte, 1965; Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973; Hrvatska versifikacija, 1981; Stih i prijevod, 1997) u proučavanju povijesti hrvatske književnosti, komparativne književnosti, poezije i proze dao je vrijedan prilog književnoj znanosti. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1988) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1991).

Citiranje:
Slamnig, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56562>.