Slavonski Brod (udomaćeno Brod, do 1934. Brod na Savi, njemački Slawonisch Brod), grad, pristanište na Savi i sjedište Brodsko-posavske županije; 45 005 st. (2021). Leži na utoku Mrsunje u Savu, na strateški važnom (odatle naziv) prijelazu preko Save (most) za Bosanski Brod, odnosno BiH; od Zagreba je udaljen 191 km. Zbog višekratnih razaranja nisu se očuvali arhitektonski spomenici stariji od XVIII. st. Za obranu od Osmanlija bila je 1722–41. sagrađena velika tvrđava pravokutna tlocrta utvrđena bastionima. Izvan tvrđave razvio se grad u kojem je 1727–70. bio podignut barokni franjevački samostan s crkvom Sv. Trojstva. Župna crkva sv. Stjepana Kralja iz 1754. i dr. (crkva Gospe od Brze pomoći, Duha Svetoga, sv. Josipa Radnika, sv. Nikole Tavelića, Sv. obitelji, bl. Leopolda Mandića, sv. Dominika); neoklasicistička kuća Brlić iz 1885. Muzej brodskoga Posavlja (prirodoslovni, arheološki, kulturnopovijesni i etnografski odjel, galerija umjetnina), Državni arhiv; kazalište »Ivana Brlić-Mažuranić«; gradska knjižnica. Strojarski fakultet (osnovan 1962). Radijske postaje. Industrijsko središte s metalnom (»Đuro Đaković«; lokomotive, vagoni, mostovne konstrukcije i dr.), drvnom (pokućstvo, parket i dr.), prehrambenom industrijom; proizvodnja građevnoga materijala; tiskarstvo. U okolici vinogradarstvo (Brodsko vinogorje) i voćarstvo.
Područje grada i šire okolice bilo je naseljeno već od neolitika, u IV. st. pr. Kr. naseljavali su ga Kelti, a zatim ilirsko pleme Breuci. Nakon pobjede u Batonskom ratu (9. god.) Rimljani su zavladali Panonijom, pa i područjem Slavonskoga Broda. U rimsko doba na području grada postojalo je naselje Marsonia, smješteno na cesti Siscia–Sirmium, a ondje su se u VI. st. naselili Slaveni. Suprotno historiografskoj tradiciji, u drugoj polovici XX. st., napose u lokalnoj slavonskobrodskoj kulturnoj sredini, oblikovalo se stajalište da se Brod prvi put spominje 20. VII. 1244. u povelji kralja Bele IV. Arpadovića. Međutim, naselje Brod na rijeci Savi, odnosno današnji Slavonski Brod prvi se put spominje u drugoj polovici XV. st. Bilo je u posjedu obitelji Berislavića Grabarskih, članovi koje su potkraj XV. i početkom XVI. st. dali sagraditi renesansnu utvrdu Brod za obranu od osmanske vojske. Osmanlije su 1536. ipak uspjeli osvojiti grad, koji je potom postao sjedištem kadiluka, u njem je boravila vojna posada na čelu s kapetanom, a župna crkva sv. Marka pretvorena je u džamiju. Grad je brzo izgubio početno vojno značenje i do sredine XVII. st. razvio se u jako prometno i trgovačko-obrtničko središte. Pastoralnu skrb nad katoličkim stanovništvom, koje se u selima u okolici uglavnom nije islamiziralo, najkasnije od početka XVII. st. obavljali su franjevci Bosne Srebrene; oni su važnije liturgijske obrede obavljali u srednjovjekovnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Podvinju. Kršćanska vojska oslobodila je Brod 1688., a pošto ga je 1690. ponovno kratkotrajno zaposjela osmanska vojska, konačno je bio oslobođen u listopadu 1691. pa ga je napustilo muslimansko stanovništvo te se ondje 1697. naselilo katoličko stanovništvo iz Bosne, koje se povuklo zajedno s vojskom princa Eugena Savojskoga. Nakon oslobođenja od osmanske vlasti bio je uključen u Vojnu krajinu. U novom sukobu s Habsburškom Monarhijom Osmanlije su 1716. ponovno osvojili brodsku utvrdu koju su, napuštajući Brod nakon što ih je iste godine porazio Ivan V. Drašković, zapalili. Zauzimanjem Eugena Savojskoga pristupilo se izgradnji nove tvrđave koja je dovršena 1741. Razvijaju se i institucije: 1704. započela je s radom carinarnica odnosno tridesetnica, a u nju je uključen solarski ured (i tijekom osmanske vlasti iz Broda se vodila i nadgledala trgovina solju), umjesto drvenoga franjevačkog samostana sagrađenoga poslije protjerivanja Osmanlija 1691., izgrađen je 1727–70. zidani samostan s crkvom (odlukom cara Josipa II. samostan je 1787. bio zatvoren, ali ponovno djeluje od 1806. kada su ga preuzeli franjevci iz Đakova), a 1730. izgrađena je prva školska zgrada. Preustrojem Vojne krajine 1735. postao je sjedištem brodske kapetanije, a 1747. bila je osnovana brodska pukovnija. Njezino je sjedište bilo premješteno u Vinkovce, nakon što je Brod 1753. dobio status slobodnoga vojnoga komuniteta. Gubitkom toga statusa 1785. došao je pod upravu podvinjske satnije. Ponovno stjecanje statusa slobodnoga vojnoga komuniteta 1820. povoljno je utjecalo na razvoj obrta i trgovine. Ponovno se otvara i škola (1820. Glavna učiona, potom Viša škola, 1834. i škola za djevojčice), a 1861. sagrađena je školska zgrada. Manifestom Franje Josipa I. iz 1871. Brod je bio proglašen gradom te je nazvan Brod na Savi (do 1934., kada je preimenovan u Slavonski Brod). Nakon ukinuća Vojne krajine 1881. ubrzano se počeo razvijati ponajviše zahvaljujući povoljnu smještaju uz plovnu Savu te otvaranju mosta (1879) preko rijeke, a posebice nakon gradnje željezničkih pruga koje su ga povezale s Mađarskom i s Bosnom (1878. izgrađena je pruga do Vinkovaca, a 1882. dovršena je pruga koja je Bosanski Brod povezivala sa Sarajevom). Otvaranjem dionice pruge od Broda do Nove Gradiške 1889. spojen je i sa Zagrebom, 1894. s Požegom, a 1905. s Osijekom. Od 1871. djeluje Brodska štedionica, a osnivaju se i druge financijske institucije: 1902. otvorena je Hrvatska eskomptna i mjenjačna banka, 1904. Srpska kreditna banka (nastala iz Srpske kreditne zadruge), 1910. Hrvatska kreditna banka i štedionica, 1911. podružnica Prve hrvatske štedionice. Širi se i industrija: 1882. otvorena je Prva brodska tvornica glinenih peći, 1890. pilana i bačvarija, koja je poslije prerasla u Slavex, šumarsku industriju, parnu pilanu i tvornicu furnira, 1894. ciglana, 1895. trgovina kožom, 1901. drvno poduzeće Slavonija (sa Slavexom 1946. spojena u poduzeće Slavonija drvna industrija, danas Slavonija DI), 1902. tvornica pokućstva Una, 1909. Diana, tvornica sapuna i svijeća. Razvija se i kulturni život, napose glazbeni (1871. osnovano je Hrvatsko pjevačko društvo Davor, 1887. Srpsko crkveno pjevačko društvo, 1891. Gradska glazbena škola), a 1898. otvorena je bolnica. Zahvaljujući povoljnim gospodarskim prilikama, grad je na prijelazu stoljeća udvostručio svoje stanovništvo (od 4968 st. 1890. na 10 651 st. 1910). Nakon I. svjetskoga rata u Brodu je 1921. bila osnovana Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova (→ đuro đaković grupa d.d.), a uz to je djelovala i drvna industrija te nekoliko građevinskih i tekstilnih poduzeća otvorenih 1920-ih, pa je grad bio jedno od najjačih industrijskih središta u Kraljevini SHS odnosno Jugoslaviji. U tom je razdoblju sjedište kotara u Osječkoj oblasti (1922–29), Savskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41). Dodatno je proširena mreža željezničkih pruga te je 1928. spojen s Beogradom i 1929. s Novskom. Viša pučka škola je 1918. pretvorena u gimnaziju, a 1934. osnovan je Gradski i arheološki muzej (preimenovan 1953. u Muzej Brodskog Posavlja). Za NDH, kada mu je ponovno vraćeno ime Brod na Savi, bio je sjedište Velike župe Posavje. Zbog važnoga strateškog položaja na željezničkom pravcu Zagreb–Beograd kojim se koristila njemačka vojska za prijevoz i opskrbu svojih postrojbi na jugoslavenskom i grčkom ratištu te tvornice vagona koja je bila jedina tvornica streljiva u NDH tada je izrazito stradao; u savezničkom bombardiranju 1944–45. uništen je velik dio građevnoga fonda. Nakon poslijeratne obnove u gradu je ponovno ojačala industrija, posebice metalna (»Đuro Đaković«). Grad je bio sjedište kotara do 1962., potom općine, a od 1992. Brodsko-posavske županije. Tijekom 1992. teško je stradao u napadima srpske vojske s okupiranog teritorija BiH. Postupno se obnavlja od sredine 1990-ih, a »Đuro Đaković« nositelj je gospodarskoga razvoja. Broj stanovnika koji je u XX. st. kontinuirano rastao (15 827 st. 1931; 21 858 st. 1953; 38 705 st. 1971; 55 683 st. 1991), u XXI. st. opada (53 531 st. 2011).
