Spaić, Kosta, hrvatski kazališni redatelj (Zagreb, 21. I. 1923 – Zagreb, 23. IV. 1994). Diplomirao na Filozofskom fakultetu i Muzičkoj akademiji (violina) u Zagrebu. Kazalištem se počeo baviti u dramskoj družini Francuskog instituta te u Družini mladih. Od 1943. bio je violinist na Radio Zagrebu, a 1948. postao asistent režije u Dramskom studiju HNK-a. Prve samostalne režije ostvario je početkom 1950-ih u zagrebačkom HNK-u (F. García Lorca, Dom Bernarde Albe; G. Verdi, Traviata), gdje je režirao i neke od svojih antologijskih dramskih i opernih predstava (N. A. Rimski-Korsakov, Sadko; G. Verdi, Falstaff; S. S. Prokofjev, Vjenčanje u samostanu, Rat i mir i Zaljubljen u tri naranče; W. Shakespeare, Mjera za mjeru; D. D. Šostakovič, Katarina Izmailova; I. Malec, Victor Hugo – jedan protiv svih; R. Marinković, Kiklop; I. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), a s istim je kazalištem Spaić surađivao do smrti (I. Brešan, Potopljena zvona). God. 1954. prešao je u Dramsko kazalište »Gavella« i ondje se istaknuo nizom inovativnih režija, napose u suvremenom repertoaru (J. Kaštelan, Pijesak i pjena; E. Ionesco, Stolice; J. Anouilh, Antigona; F. García Lorca, Krvava svadba i Ljubav don Perlimplina; J. Giraudoux, Apolon iz Bellaca). Surađivao je i s drugim hrvatskim kazalištima (Satiričko kazalište Kerempuh, Teatar &TD, Histrioni, HNK Split, HNK Osijek, HNK Rijeka, Kazalište Marina Držića) te s kazalištima u inozemstvu (Velika Britanija, Finska, SAD, Njemačka, Švicarska, Italija, Austrija), a neke od najuspješnijih predstava režirao je u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara (W. Shakespeare, Oluja; M. Držić, Skup i Dundo Maroje; I. Vojnović, Dubrovačka trilogija). Pripadao je tzv. gavellijanskom redateljskom kartelu (uz G. Para, D. Radojevića i B. Violića). Za njegov redateljski opus karakteristično je oslanjanje na dramsku riječ, istraživanje suodnosa predloška i različitih scenskih prostora te njegovanje scenskoga govora. Bio je direktor Dubrovačkih ljetnih igara, intendant zagrebačkoga HNK-a i umjetnički voditelj Dramskoga kazališta »Gavella«, a istaknuo se i pedagoškim radom na Akademiji dramske umjetnosti kao asistent te profesor (rektor 1962–70). Preveo je niz dramskih tekstova i opernih libreta s francuskog, engleskog i talijanskog jezika (J. Anouilh, Colombe i Pokus ili kažnjena ljubav; A. Miller, Vještice iz Salema, Sjećanje na dva ponedjeljka i Pogled s mosta; H. Ibsen, Neprijatelj naroda; W. A. Mozart, Così fan tutte; G. Verdi, Traviata). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, među ostalim Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1985. God. 2004. tiskana je monografija Kosta Spaić – život i djelo.
