TRAŽI DALJE:
STRUKE:

stablašice

stablašice ili kormofiti (grč. ϰορμός: panj, deblo + -fit) (Cormobionta, Cormophyta), mnogostanične biljke kojima je tijelo, za razliku od steljnjača, razlučeno u korijen i izdanak građen od stabla i (najčešće) listova (→ stabljika). Zbog provodnih žila nazivaju se još i biljke cjevnjače (Plantae vasculares ili Tracheophyta). Tipične stablašice cjelokupnom su građom spolnih i nespolnih rasplodnih organa prilagođene životu na kopnu. Samo su se neke skupine sekundarno razvile kao vodene biljke. Takve su vodene papratnjače nepačke i raznorotke (Marsileaceae), a među kritosjemenjačama npr. porodica lopoča (Nymphaeaceae), žabovlatke (Callitrichaceae), žabogrizi ili vodarke (Hydrocharitaceae), ili pojedine vrste u okviru različitih rodova, npr. vodeni žabnjak (Ranunculus aquatilis).

Pravi kormus imaju papratnjače, golosjemenjače i kritosjemenjače. Međutim, u prijašnjim sustavima biljnoga svijeta kao taksonomskoj skupini stablašica priključivale su se i mahovine. Premda je njihovo vegetativno tijelo nediferencirana ili slabo diferencirana steljka, koja nema korijena već je za podlogu pričvršćena nitastim rizoidima, mahovine su se, zbog višestaničnih spolnih i nespolnih rasplodnih organa i metageneze, kao pododjeljak (Bryophyta), zajedno s pododjeljkom papratnjača (Pteridophyta), a prema nekim autorima i s pododjeljkom golosjemenjača, uvrštavale u odjeljak arhegonijate, a te, zajedno s odjeljkom sjemenjača ili cvjetnica, u skupinu kormofita ili stablašica. Najstarije kopnene biljke stablašice bile su prapaprati (Psilophytatae). Smatra se da su se razvile iz srodnika zelenih algâ u paleozoiku, na prijelazu između silura i devona, a u paleozoiku su i izumrle. U Zemljinu biljnom pokrovu danas su najbrojnija skupina stablašica kritosjemenjače.

Citiranje:
stablašice. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57665>.