TRAŽI DALJE:
STRUKE:

stabljika

ilustracija
STABLJIKA, prerez stabljike zeljaste dvosupnice, lucerne – 1. kutikula, 2. epiderma, 3. dlaka, 4. endoderma, 5. parenhim, 6. mehaničko tkivo, 7. floem, 8. kambij, 9. ksilem, 10. zraka srčike, 11. srčika
ilustracija1ilustracija2

stabljika ili stablo, jedan od osnovnih vegetativnih organa biljaka cjevnjača, tj. papratnjača i sjemenjača (→ stablašice). Stabljika u pravilu nosi listove kao asimilacijske organe (trofofili), a u mnogih papratnjača na listovima nastaju → sporangiji pa se takvi listovi nazivaju trofosporofili (→ papratnjače). U sjemenjača ili cvjetnjača stabiljka nosi i spolne rasplodne organe (→ cvijet). U većine sjemenjača stabljika je nadzemna, i najčešće se naziva izdanak, a u nekih zeljastih (npr. perunika, đurđica i dr.) i u većine recentnih paprati stabiljka je podzemna, a nadzemno izrastu listovi (→ podanak). Osnovna je zadaća stabljike provođenje vode i mineralnih tvari od korijena do listova i odvođenje asimilata iz listova do ostalih organa na stabljici i do korijena. Asimilati se dijelom nakupljaju kao pričuva i u samoj stabljici. Za provođenje vode i asimilata razvijeni su provodni elementi (→ žile, biljne žile), a za učvršćivanje prvotno mekanih tkiva stvaraju se mehan. tkiva, koja omogućuju visokim stabljikama često obilno razgranatih krošnji da se održe uspravno, nerijetko i više od 100 m iznad površine tla (mamutovac, eukalipt), dok se u tlu razvija odgovarajući sustav korijenja.

Stabiljka raste u duljinu na vegetacijskom vršku, diferencijacijom različitih vrsta tkiva na različitoj udaljenosti od tzv. tjemeništa. Krajnji vrh (0,01 do 0,05 mm) čine stanice prameristema (→ meristemi), vrlo nježnih staničnih stijenki. To je embrionalna tvorbena ili inicijalna zona izdanka. Na nju se bez vidljive granice nadovezuje uska (0,02 do 0,08 mm) determinacijska zona ili zona organogeneze, u kojoj se određuje raščlanjivanje buduće stabljike na listove i bočne ogranke kao i prva diferencijacija budućih tkiva kore, žila i srčike. Diferencijacijom tkiva odvija se, u pravilu, i gl. produžni rast kao i primarni rast stabljike u debljinu. Tako se postupno razvija primarna stabiljka građena od primarnoga kožnog staničja, tj. od jednostanične pokožice ili epiderme (→ tkivo), primarne kore od više slojeva parenhimskih stanica (→ parenhim) i središnjega valjka (centralni cilindar), građenoga od parenhima u koji su uklopljene provodne žile.

U dvosupnica, u tom su razvojnom stadiju primarna trajna tkiva raspoređena koncentrično, tako da se u središtu stabljike (izdanka) nalazi parenhimsko tkivo srčike, koje može služiti i kao spremišno tkivo. Srčiku okružuju provodni snopići ili žile koje su građene od drvenih dijelova (primarni ksilem) za provođenje vode, a u pravilu su smješteni bliže središtu stabljike (prema unutra), i elemenata za provođenje asimilata (sitasti dio, primarni floem) okrenut prema površini stabljike, od drvenoga dijela odijeljen ostatkom nediferenciranoga prokambija (→ kambij). Provodne žile mogu tvoriti gotovo zatvoreni valjak, koji nastaje bočnim stapanjem prokambijskih nizova ili tvore mrežastu cijev provodnih snopića s manjim ili većim lisnim otvorima. Provodne snopiće međusobno razdvaja parenhimsko tkivo, koje tvori uske primarne zrake srčike što spajaju srčiku u središtu s primarnom korom stabljike. S obzirom na provodnu funkciju, žile tvore neprekinute nizove od vrška korijena do vrška stabljike i listova. Provodna žila koja iz osi stabljike (izdanka) ulazi u list naziva se lisni odvojak, a svaka pojedina žila takva odvojka naziva se lisni snopić.

Debljanje stabljike (rast u debljinu, debljinski prirast) odvija se kao primarno i kao sekundarno. U većine jednosupnica stabiljka samo primarno raste u debljinu. Rast se zasniva na diobama stanica tzv. kružnoga meristemskog plašta koji se ispod mladih lisnih zametaka opetovanim staničnim diobama proširuje poput ovratnika. Zbog toga vršak izdanka nakon nekoga vremena poprima oblik široka kratera (do više decimetara), preko ruba kojega izraste čuperak lepezastih ili perastih listova, a stablo postiže konačnu debljinu koja, kod daljnjega rasta u visinu, ostaje ista. Zato palme imaju vitka, valjkasta stabla duž cijele visine, koja može, npr. u kokosove palme, dosegnuti i više od 30 m, a u ekstremnim slučajevima, kao u južnoameričke voštane palme (Ceroxylon) i do 60 m.

U dvosupnica, primarni rast u debljinu ne odvija se s pomoću posebnoga meristema, već ravnomjernim dijeljenjem stanica parenhima srčike (npr. korabica, celer, vriježe krumpira) ili parenhima primarne kore (kortikalni oblik debljinskoga rasta), npr. u kaktusa.

U golosjemenjača i dvosupnica primarni rast u debljinu u pravilu ubrzo prestaje, a zamjenjuje ga sekundarni rast. U drvenastih biljaka prirast provodnih i mehan. elemenata stabljike nastaje diobom stanica posebnoga perifernog meristemskog sloja. Taj se rast nastavlja sve do smrti biljke. Provodne žile protežu se po duljini stabljike, ali su kod različitih vrsta različito poredane. U stabljici crvotočine (Lycopodium) i nekih zeljastih i drvenastih dvosupnica nalazi se u središtu stabljike samo jedna žila, a u drugih dvosupnica više njih, različito poredanih. U jednosupnica su žile nepravilno razmještene, u središtu rjeđe, a periferno gušće, a u preslica, četinjača i dvosupnica poredane su u krugu. Između žila uklopljeni su radijarni nizovi osnovnoga parenhima, tzv. zrake srčike.

U dvosupnica i golosjemenjača razvijene su tzv. otvorene kolateralne žile s fascikularnim kambijem (→ ksilem; floem). Kambij, dok je aktivan, tvori u mnogih drvenastih i zeljastih biljaka zatvoreni valjak od više slojeva stanica, koji dijeli sr. drvo od kore što ga obavija u obliku plašta. Prema unutra kambij stvara sekundarno trajno tkivo koje sa naziva sekundarni ksilem ili sekundarno drvo (u kritosjemenjača u pravilu od traheja i traheida, a u papratnjača i golosjemenjača najčešće samo od traheida). Prema van kambij stvara sekundarnu koru, koja se sastoji od živih provodnih elemenata, longitudinalno izduženih sitastih cijevi, koje provode asimilate, zatim longitudinalno izduženih sklerenhimskih vlakana, likovnica, koje imaju mehan. funkciju, od floemskoga parenhima, građenoga od izduženih parenhimskih stanica, i od parenhimskih stanica zraka srčike, koje su poredane u radijalnim nizovima, a nastaju aktivnošću interfascikularnoga kambija. One provode vodu s mineralnim tvarima radijalno od središta prema kori na periferiji, a asimilate u obrnutom smjeru. Uz sitaste cijevi u sekundarnoj se kori često (u dvosupnica redovito) razvijaju stanice pratilice, a nerijetko različite stanice za izlučivanje (mliječne cijevi, sluzne stanice), kristalne stanice i dr. Sitaste cijevi obavljaju funkciju najčešće samo tijekom jedne vegetacijske sezone, a prije završetka sezone začepe se debelim naslagama hijaline kaloze (u vodi netopiv poliglukan). Sekundarna kora različitih vrsta razlikuje se po rasporedu pojedinih elemenata, po prisutnosti ili nedostatku ekskrecijskih stanica i dr. Tijekom starenja zbivaju se u kori različite promjene i razvija se → pluto, odn. → periderma.

U jednosupnica najčešće se razvijaju zatvorene kolateralne žile, raspoređene u perifernom dijelu gušće nego u sr. dijelu stabljike, a vlati trava sa sr. šupljinom imaju sve žile poredane periferno. U golosjemenjača i dvosupnica žile su najčešće otvorene.

Stabljika, odn. njezini pojedini dijelovi, mogu biti preobraženi u trnove, → filokladije, kladodije i dr. Posebno značenje imaju preobrazbe podzemnih stabljika (→ gomolj; lukovica) s kojima su mnoge vrste prilagođene za preživljavanje nepovoljnih klimatskih razdoblja (→ geofiti), za vegetativno razmnožavanje, za rezervnu hranu, npr. gomolji krumpira, lukovice luka.

Citiranje:
stabljika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 2. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57668>.