Stjepan II. Kotromanić, bosanski ban od 1314. do 1353 (? – ?, 1353). Isprva bio u službi bosanskoga bana Mladina II. Bribirskoga (1305–22), a potom pristupio savezu protiv Mladina II., koji je 1322. bio poražen uz pomoć Mlečana i hrvatsko-ugarskog kralja Karla I. Roberta. Nakon Mladinova pada preuzeo je vlast u Bosni zajedno s bratom Vladislavom. Oslanjajući se na Anžuvince, iskoristio je dinastičke razdore u Srbiji nakon smrti kralja Milutina (1321) te je zaposjeo Soli, Usoru, Završje, primorje između Neretve i Cetine te Hum, otvorivši Bosni izlaz na more. Oženivši brata Vladislava Jelenom, kćeri kneza Jurja Bribirskoga, stekao je i potporu Bribiraca. God. 1333. potvrdio je posjed Stona i Pelješca, prethodno kupljenih od srpskog kralja, Dubrovčanima, koji su za uzvrat pristali na plaćanje godišnjega danka. Uspio je sačuvati Hum, koji mu je 1350. pokušao preoteti srpski car Dušan. Samostalno je vladao u Bosni, o čem svjedoči i to što ga papa Ivan XXII. u jednom svojem pismu naziva »vladarom Bosne«. Ipak, priznavao je vrhovništvo hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, računajući pritom na njegovu potporu u sukobu s Dušanom. Unatoč tomu što je potajno nastojao održavati dobre odnose s Mlečanima, ostao je na Ludovikovoj strani u borbama koje su se vodile između Mletačke Republike i Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva za Dalmaciju. Zadrani su ga smatrali odgovornim za hrvatsko-ugarski poraz pod Zadrom (1346). Nakon udaje njegove kćeri Elizabete (1353) za hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca još se više približio kralju. Za njegove vladavine ojačao je u Bosni katolicizam, a franjevci su proširili svoje djelovanje, osnovavši 1339. posebnu vikariju. Utjecao je na gospodarski razvoj Bosne, potičući iskorištavanje rudnika željeza, srebra i bakra te trgovinu, osobito s Dubrovnikom i drugim primorskim gradovima. Kovao je vlastiti srebrni novac i podupirao razvoj gradova. Naslijedio ga je nećak Tvrtko I.
