Stjepan III. Arpadović

Stjepan III. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj od 1163. do 1172 (?, prva polovica XII. st.?, 4. III. 1172). Sin Geze II. Okrunjen za kralja 1162., morao se povući pred bizantskim štićenicima, svojim stričevima Ladislavom II. i Stjepanom IV. Na vlast je došao 1163., pošto je u dinastičkom ratu porazio i protjerao iz zemlje Stjepana IV. S bizantskim carem Emanuelom I. Komnenom sklopio je mir pod uvjetom da car neće više podupirati Stjepana IV. Pritom je bizantski car nametnuo teške uvjete hrvatsko-ugarskom kralju, koji se obvezao da će na bizantski dvor poslati svojega brata Belu i da će Bizantu prepustiti Hrvatsku i Dalmaciju. Pošto je ispunio prvu obvezu te poslao brata Belu u Carigrad, nije pokazao spremnost da se odrekne dijela svojih zemalja. Otišavši u Dalmaciju, potvrdio je privilegije dalmatinskim gradovima. Nato je došlo do rata s Bizantom (1164–67), u kojem je izgubio Dalmaciju (osim Zadra i otokâ), dio Hrvatske (južno od Krke), Bosnu i sav Srijem.

Citiranje:
Stjepan III. Arpadović. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 4. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58170>.