strojogradnja, privredna djelatnost koja se bavi proizvodnjom strojeva, uređaja i prometnih sredstava, od kojih se neki rabe kao sredstva za rad te kao predmeti široke potrošnje. U područje djelovanja strojogradnje kadšto se ubrajaju djelatnosti elektrostrojogradnje (→ elektrostrojarstvo) i → brodogradnje, a redovito i proizvodnja: strojeva za prijenos i korištenje mehaničke energije, motora i turbina, crpki i kompresora, slavina i ventila, ležajeva, prijenosnika, te prijenosnih i pogonskih elemenata, industrijskih peći i plamenika, dizala i prenosila, rashladne i ventilacijske opreme, strojeva za opće namjene, poljoprivredu i šumarstvo, alatnih strojeva, strojeva za metalurgiju, rudnike, kamenolome i građevinarstvo, prehrambenu, tekstilnu, papirnu, grafičku industriju, oružja i streljiva, aparata za kućanstvo, instrumenata i aparata za mjerenje, kontrolu, ispitivanje, za navigacijske i dr. namjene, optičkih instrumenata i fotografske opreme, satova, motornih vozila, prikolica i poluprikolica, dijelova i pribora za motorna vozila i njihove motore, željezničkih i drugih lokomotiva i tračničkih vozila, zrakoplova, svemirskih letjelica, motocikla, bicikla, invalidskih kolica. Među navedenim osobito se ističe proizvodnja radnih strojeva za preradbu, obradbu i oblikovanje metala i drugih materijala, te alata i mjernih instrumenata, jer su to osnovne sastavnice svih ostalih dijelova strojogradnje.
U svjetskim razmjerima strojogradnja se ubraja među najvitalnije dijelove metaloprerađivačke industrije, te u potpunosti slijedi njezine tokove. (→ metaloprerađivačka industrija)
Hrvatska strojogradnja bila je do kraja II. svjetskog rata vrlo skromnih mogućnosti. Velik je napredak ostvarila u razdoblju od 1945. do kraja 1980-ih, kada je u bivšoj državi hrvatskoj strojogradnji bila dodijeljena značajna uloga u privrednom razvoju. Velika materijalna ulaganja u industrijske pogone i razvoj školstva za potrebe industrije na svim razinama izobrazbe pridonijela su osnutku niza novih velikih poduzeća strojogradnje i elektrostrojogradnje poput Rade Končara, Tvornice parnih kotlova, Prvomajske, Jedinstva i ATM-a u Zagrebu, Đure Đakovića u Slavonskom Brodu, Vlade Bagata i SAS-a u Zadru, Jugoturbine u Karlovcu i Dalmastroja u Splitu, te manjih tvornica koje su svojim proizvodnim programima nadopunjavale proizvodnju velikih sustava. Hrvatska strojogradnja tako je postala sposobna za ozbiljne izvozne poslove, ne samo na istočno tržište i na tržište nerazvijenih zemalja nego i na zahtjevno zapadno tržište. Tako su se npr. u hrvatskim brodogradilištima proizvodili motori velikih snaga za pogon brodova, a proizvodnja vučnih strojeva zauzimala je važno mjesto u hrvatskoj metalnoj industriji (dizelske lokomotive s mehaničkim, hidrauličkim i elektroprijenosom snage, dizelski motorni vlakovi za međugradski promet, tramvaji i posebni teretni vagoni, električne lokomotive svih snaga i sustava, akumulatorska vozila i dr.). No s obzirom na to da je vijek ekonomičnosti tehnologija u strojogradnji 3 do 10 godina, nakon čega je nužna modernizacija sredstava za rad, amortizacijske stope bile su neopravdano niske. To je izazivalo zastarjelost sredstava za rad i smanjenu konkurentnu sposobnost hrvatske industrije, što je s vremenom usmjerilo izvoz na istočna tržišta. Raspadom istočnoeuropskoga političkog i privrednog bloka potkraj 1980-ih, izvoz proizvoda hrvatske strojogradnje znatno se smanjio. Raspad bivše Jugoslavije i pogotovo ratna razaranja tijekom Domovinskoga rata bili su novi udar na tu privrednu granu. Početak promjene hrvatskoga gospodarskog sustava, uz izgubljena tržišta, izazvao je zatvaranje mnoštva važnih tvornica i nepovratno gašenje nekih dijelova proizvodnje. Dio strojogradnje u takvim uvjetima je, ponekad i spontano, počeo proizvoditi sredstva potrebna za obranu zemlje, pri čem je došla do izražaja spretnost, snalažljivost i stručna osposobljenost zaposlenih. Nakon gotovo desetogodišnje stagnacije nastupio je oporavak strojogradnje, zasnovan na malim i srednjim poduzećima, dovoljno fleksibilnima za tržišne uvjete proizvodnje i poslovanja.
U Hrvatskoj je strojogradnji (uključivši i brodogradnju) 2005. bilo zaposleno 34 900 radnika u 590 tvrtki (508 malih, 62 srednje i 20 velikih). Udio proizvodnje strojeva, uređaja i prijevoznih sredstava u ukupnoj hrvatskoj industrijskoj proizvodnji 2005. bio je 7,91%, a te je godine ostvaren izvoz vrijedan oko 1,8 mlrd. USD.
