supstancija (lat. substantia: bitak; tvar, gradivo).
1. U filozofiji, ono po čem tko ili što postoji, temeljni, trajni, samostalni nepromjenljivi nositelj svih stvarnih oznaka pojedinih predmeta i pojava. Supstancija u metafizici ono je što ostaje nepromijenjeno u svim mijenama kroz koje neko biće prolazi. Supstancija opstoji po sebi i za sebe u svojoj određenosti, za razliku od akcidenta koji opstoji samo u supstanciji kao njezino slučajno svojstvo. Supstancija stvari može biti: 1) njezina bit ili ono što ju čini onakvom kakva jest, ono što je stalno tijekom promjene njezinih svojstava; 2) ono što može postojati po sebi, odnosno nema potrebu za subjektom postojanja; 3) ono što ima svojstva. U Aristotela je supstancija prva od deset kategorija, a supstancija bića je to veća što ono u svojoj opstojnosti manje ovisi o drugome. To je analogno shvaćanju supstancije u kršćanskih teologa, jer tim pojmom označuju Boga i biće koje je on stvorio. Po novovjekovnoj filozofiji i R. Descartesu, supstancija je stvar koja postoji tako da za svoje postojanje ne treba nijednu drugu stvar, no on zapada u dualizam supstancije, protežnost i mišljenje (extensio i cogitatio). B. Spinoza poriče dualističko shvaćanje svijeta te tvrdi da postoji samo jedna supstancija »ona u sebi jest i sobom se shvaća«. Za I. Kanta supstancija je transcendentna kategorija, u svim promjenama kvantiteta ostaje ista. Za engleske empiriste supstancija ima egzistenciju kao duhovna (D. Hume, G. Berkeley), za pozitiviste i njihove nastavljače ona je subjektivni princip ili fikcija. U filozofiji J. F. Herbarta supstancija je shvaćena kao transcendentalni pojam (nositelj svega što postoji), iz kojega nastaje pojam stvari. Suvremena metafizika nastoji zamijeniti pojam supstancije pojmom polja ili procesa, primjerice fundamentalnih fizičkih kategorija.
2. U lingvistici, pojam što ga je uveo F. de Saussure (Jezik je forma /tj. skup odnosa/, a ne supstancija /tj. materijalna strana jezične građe/), a L. Hjelmslev ga dosljedno obradio. Supstanciju Hjelmslev definira negativno: supstancija je sve što nije forma, tj. sve ono što ne ulazi u sastav međuodnosa koji tvore strukturu (danoga predmeta). U glosematici, supstancija se odnosi na materijalni aspekt jezičnoga sustava (npr. zvukovne valove, znakove pisma i sl.), pri čem se supstancija podjednako tiče plana izraza i plana sadržaja, a posredstvom supstancije očituje se jezična forma. Na planu izraza supstancija je glasovna građa (fizički glasovi) koja omogućuje da se očituju jezične forme (npr. tipovi fonematskih kombinacija). Na planu sadržaja, primjerice, boje kao kontinuum duljina svjetlosnih valova jesu supstancija, a oznake za boje u pojedinim jezicima (koje se od jezika do jezika nerijetko razlikuju) jesu forma (npr. engl. nazivu brown odgovara u franc. brun i marron).
3. U fizici, tvar. (→ materija)
