šećerna trska (Saccharum officinarum), višegodišnja biljka iz por. trava (Poaceae), podrijetlom iz trop. područja jugoist. Azije. Različite sorte uzgajaju se u svijetu u toplim i vlažnim područjima (približno između 30° južne i 35° sjev. geografske širine) radi dobivanja šećera. Stabljika je promjera 2 do 6 cm, u visinu naraste 1,5 do 4 m, a u povoljnim uvjetima čak do 7 m. Listovi su široki 4 do 5 cm, dugi 60 do 150 cm, na rubu imaju fine oštre zupce. Na vrhu stabljike razvija se metličast cvat duljine 30 do 60 cm, koji nosi sitne mnogobrojne jednocvjetne klasiće s dvjema pljevicama. Cvijet ima obuvenac i 2 pljevičice (lodiculae), 3 prašnika i plodnicu s dvjema, u gornjem dijelu gusto rasperanim, ljubičastim njuškama. Za dobivanje šećera rabi se stabljika bez listova i gornjih dijelova. Šećer se ekstrahira iz slatkoga soka srčike, koja ga sadrži 14 do 20%. Nakon ekstrakcije i kristalizacije šećera ostaje → melasa. Iz nje se posebnim tehnologijama dobivaju dvije vrste šećera: svijetli i tamni (smeđi) šećer. Od šećerne se trske proizvodi i etanol, koji služi kao pogonsko gorivo. U dobivanju šećera iz šećerne trske gotovo nema otpadnih produkata, a potrošnja energije je minimalna. Ostatci trske, koji se nazivaju bagasa, ostavljaju se na zraku kako bi se osušili te poslije poslužili kao gorivo za zagrijavanje pri procesu dobivanja šećera ili za dobivanje el. energije u termoelektranama, a mogu se koristiti i kao dodatak hrani za stoku. Vlaknasti ostatci stabljike mogu se upotrijebiti kao malč (→ malčiranje tla) ili stelja. – U svijetu se 2005. šećerna trska uzgajala na 19,79 mil. ha, a svj. proizvodnja iznosila je 1,011 mlrd t. Najveći su proizvođači bili: Brazil (422,95 mil. t), Indija (237,08), Kina (87,51), Pakistan (47,24), Meksiko (45,19), Tajland (49,57), Kolumbija (39,84), Australija (37,82), Indonezija (29,50) i SAD (25,30).
