Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«

Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«, središnja ustanova javnoga zdravstva u Hrvatskoj. Utemeljio ju je u Zagrebu 1926. Andrija Štampar, uz pomoć Rockefellerove fundacije, kao Školu narodnoga zdravlja (od 1958. nosi njegovo ime). Prije II. svjetskog rata Škola je organizirala izvođenje asanacijskih radova na selu (npr. u turopoljskom selu Mraclin), organizirala higijensko-domaćinske tečajeve i Seljačko sveučilište, provodila zdravstveno prosvjećivanje putem javnih predavanja, izložaba, plakata, brošura i filmova, obrađivala vitalnostatističke podatke i informacije o zdravstvenom stanju pučanstva, proizvodila cjepiva i serume. Od popularnih knjiga koje je Škola izdavala najznačajnije su bile čitanke o zdravlju. Odjel za proizvodnju bioloških proizvoda Škole uspješno je proizveo domaći lijek protiv sifilisa Neofenarzan (1936) i Inzulin Zagreb (1938). Pri Školi je pod vodstvom liječnika Živka Prebega 1941. započela s radom Viša škola za tjelesni odgoj, preteča današnjega Kineziološkoga fakulteta. God. 1947. Škola je postala sastavnim dijelom zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Organizira dodiplomsku nastavu iz higijene, socijalne medicine, epidemiologije, mikrobiologije, sanitarne tehnike, higijene rada, medicinske sociologije, zdravstvene ekologije, medicinske statistike, zdravstvene informatike, organizacije zdravstvene zaštite i zdravstvene ekonomike, opće medicine i primarne zdravstvene zaštite, obiteljske medicine, školske medicine te ljetnu terensku praksu za studente medicine. Organizira i poslijediplomske tečajeve i studije, a od 1960. jedna je od prvih u svijetu počela održavati specijalizaciju iz opće medicine. U Školi se u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom održava i niz međunarodnih poslijediplomskih studija (od 1982. suradni je centar Svjetske zdravstvene organizacije za primarnu zdravstvenu zaštitu). Osim A. Štampara, kao djelatnici Škole istaknuli su se Berislav Borčić, Josip Rasuhin, Bogdan Teodorović, Velimir Vouk, Milivoj Petrik, Ante Vuletić, Branko Kesić, Branko Cvjetanović, Antun Budak.

Andrija Štampar, koji je i sam bio kinoamater (snimao je svoj put u Kinu i Tibet), prihvatio je ideje socijalne medicine o promidžbi putem obrazovnih i namjenskih filmova pa je 1927. u Školi bio utemeljen Foto-filmski laboratorij koji je proizvodio, obrađivao i umnožavao filmove. Do 1940. proizvedeno je oko 125 filmova; do 1929. voditelj Foto-filmskog laboratorija bio je Milan Marjanović, a potom je produkciju vodio Kamilo Brössler, voditelj Odjela za zdravstvenu propagandu u Školi. Filmove je Škola sama prikazivala putujućim kinom u okviru javnih predavanja. Rad na filmovima često je bio anoniman i kolektivan, a kako nije bilo razdjelnice između režije i snimateljsko-montažne obrade filma, autorstvo filmova podijeljeno je između autora scenarija (mahom liječnika i stručnjaka) i snimatelja, odnosno tehničkih redatelja. Brojem filmova istaknuli su se, kao snimatelji i tehničari, Anatolij Jurjevič Bazarov-Bruhovetski (19 filmova), Aleksandar Tihonovič Gerasimov (oko 100 filmova), Stanisław Noworyta (28 filmova) i Sergije Tagatz, a kao redatelji Kamilo Brössler (19 filmova), Drago Chloupek (38 filmova) i Milan Marjanović (22 filma). Među uglavnom dokumentarnim, namjenskim i obrazovnim filmovima, o temama iz higijene, medicine i seoskoga gospodarstva, zapaženi su etnografski i putopisni filmovi (Plitvička jezera, Velebit, oba 1932; Hrvatsko zagorje, 1934., i dr.), a Jedan dan u turopoljskoj zadruzi (D. Chloupek, 1933) bio je nagrađen 1960. na Drugom međunarodnom festivalu etnografskih i socijalnih filmova u Firenci. Književnik Joza Ivakić napisao je i režirao dva obrazovna igrana filma (Birtija, 1929; Grješnice: Macina i Ankina sudbina, 1930), a Mladen Širola pet filmova, uključujući igrani film za djecu Zapušteno dijete (1930). Škola je važna i po pionirskom okušavanju u animacijskim tehnikama: uz dva sačuvana filma sjenâ (pomoću živih glumaca i naslikanih pozadina na staklu), Čarobnjaci (M. Marjanović, 1928) i Campek nevaljanac (M. Širola, 1929), snimatelj S. Noworyta s crtačem i animatorom Petrom Pappom ostvaruje više filmova koji kombiniraju igrane ili dokumentarne dijelove s crtanim sekvencama i animacijom sjenâ – izgubljeni su Čuvaj se rose i sape iz ustiju drugog čovjeka, Ivin zub, Macin nos i Kako je počela griža u selu Prnjavor (svi 1929. u režiji M. Marjanovića), dočim su za crtani film Martin u nebo, Martin iz neba (M. Marjanović, 1929) sačuvani crtani predlošci, a sačuvan je i fragment crtanoga filma Komarac. Poslije, u suradnji sa snimateljem A. Gerasimovom, animirane sekvence ostvaruje crtač Vilko Šeferov (Malarija, 1933; Spašeni od sušice, 1938; oba u režiji D. Chloupeka). Iznimnu dokumentarnu vrijednost imaju i filmovi kulturne tematike (Modeliranje, lijevanje i cizeliranje Meštrovićevih Indijanaca, 1927–28; Otkrivanje spomenika Grguru Ninskom, 1929; Četvrta samostalna izložba Ivana Meštrovića, 1932). Filmovi Škole bili su, u organizacijskom preustroju kinematografije, 1946. stavljeni izvan distribucije (proizvodnju obrazovnih filmova preuzima poduzeće Nastavni film osnovano 1947), a Foto-filmski laboratorij, u okviru nove uloge Škole, proizvodio je do ukidanja 1961. nastavne medicinske filmove za potrebe Medicinskoga fakulteta. Foto-filmski laboratorij bio je zadužen i za fotografsku dokumentaciju rada Škole, o čemu je ostavio opsežan fotografski arhiv. 

Citiranje:
Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59654>.