Tekavčić, Pavao, hrvatski lingvist, talijanist i romanist (Zagreb, 23. VIII. 1931 – Zagreb, 19. III. 2007). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio studij francuskog i talijanskog jezika i književnosti te latinskoga, doktorirao 1963. disertacijom o istroromanskom govoru Vodnjana. Od 1957. na istom je fakultetu bio imenovan asistentom (1965. izabran za docenta, a poslije za profesora) i do 1980. predavao povijest talijanskoga jezika i talijansku povijesnu gramatiku, vulgarni latinitet i rom. lingvistiku. Kraće vrijeme, od 1980. do 1983., bio je profesor na Katedri za talijanski jezik u Puli. Pomno je pratio razvoj strukturalne metodologije u lingvistici, posebice u poredbenopovijesnoj romanistici. Njegova Povijesna gramatika talijanskoga (Grammatica storica dell’italiano, I–III, 1972) primjer je dosljedne i rigorozne primjene strukturalne analize na povijest jednoga rom. jezika. Objavio je mnogobrojne studije o romansko-hrvatskim jezičnim vezama, o retoromanskom i dalmatskom, o tragovima rumunjskoga u hrvatskim govorima, ali osobito o umirućem istroromanskom i njegovu položaju unutar Romanije te o pitanjima razvoja talijanskoga i drugih rom. jezika. Dao je značajan prinos proučavanju stratifikacije i (relativne) kronologije rom. ostataka na južnoslavenskim, posebice na hrvatskim primorskim prostorima. Djela: Današnji istroromanski dijalekt Vodnjana (1967), Uvod u vulgarni latinitet (1970) i dr.
