Teofan (zvan Ispovijedalac, grčki Θεoφάνης ὁ Ὁμολογητής, Theophánēs ho Homologētḗs, latinizirano Theophanes Confessor), bizantski kroničar (Carigrad, oko 760 – Samotraka, 818). Rodom iz ugledne aristokratske obitelji, sin Izaka, drungara teme Egejski otoci. Nakon očeve smrti bio je pod skrbništvom cara Konstantina IV. Postigao je uspješnu karijeru na dvoru, ali se mlad zaredio. Sudjelovao je na Nicejskom koncilu 787. Kao protivnik ikonoklazma, 817. bio je po nalogu cara Lava V. utamničen i potom prognan na Samotraku, gdje je umro. Na poticaj svojega prijatelja, kroničara Jurja Sinkela, nastavio je u djelu Vremenopis (Xρoνoγραφία) njegovu kroniku za razdoblje od 284. do 813. godine. Među predlošcima kojima se koristio nalazili su se i danas izgubljeni povijesni spisi pa je Teofanova kronika, uz Nikeforovu Kratku povijest, glavni izvor za zbivanja u Bizantu od 602. do 769., a jedino opširnije vrelo za razdoblje od 769. do 813. god. Napisana za redovnike i prožeta pučkim izričajem, uglavnom je pouzdana, a njome su se umnogome koristili kasniji bizantski kroničari. Jedan je od malobrojnih izvora za ranu povijest Južnih Slavena na Balkanu. U drugoj polovici IX. st. inačicu Teofanove kronike na latinski je jezik preveo Anastazije Bibliotekar. Svetac Katoličke i Pravoslavne crkve, spomendan 12. ožujka.
