tipološka lingvistika

tipološka lingvistika, grana lingvistike koja proučava empirijski utvrdiva univerzalna obilježja jezičnih struktura i korelacije koje postoje u jezicima između različitih strukturalnih obilježja. Na temelju obilježja među kojima postoje korelacije, pa se osobito često pojavljuju u istom jeziku, tipološka lingvistika razvrstava jezike u jezične tipove. Tipološku je lingvistiku utemeljio A. W. Schlegel, koji je jezike svijeta podijelio na sljedeće tipove: 1) izolativni jezici, poput kineskoga, u kojima su riječi u pravilu nepromjenljive; 2) aglutinativni jezici, poput turskoga, u kojima riječi sadrže niz jasno razdvojivih afiksa za izražavanje gramatičkih funkcija, pri čem svaki afiks izražava samo jednu gramatičku kategoriju; 3) flektivni jezici, poput latinskoga, u kojima riječi u pravilu imaju afikse koji izražavaju više gramatičkih kategorija odjednom. Schlegelovu je morfološku tipologiju (tako nazvanu jer se njome jezici razvrstavaju s obzirom na morfološku strukturu riječi) dalje razradio W. von Humboldt. On je Schlegelovim morfološkim tipovima pridodao četvrti tip, nazvan inkorporativnim ili polisintetičkim. U polisintetičkim jezicima, kakav je inuit (eskimski), jedna riječ može izražavati informaciju koja se u jezicima drugih tipova izražava cijelom rečenicom. U XX. stoljeću morfološku tipologiju osobito je razradio američki lingvist E. Sapir. Za razliku od ranijih tipologa, koji su jezične tipove vrjednovali od »primitivnih« prema savršenima, Sapir je tipologiju oslobodio od vrijednosnih sudova, smatrajući sve jezike ravnopravnima i podjednako važnim izrazima ljudskoga uma. Strukturalistička lingvistika sredinom XX. st. u određenoj je mjeri zakočila razvoj jezične tipologije, osobito zbog nastojanja da se sve gramatičke kategorije pojedinoga jezika definiraju s pomoću strukturalnih oprjeka koje postoje u tom jeziku, a ne usporedbom kategorija cijeloga niza jezikâ s nekim neovisno definiranim prototipom. Do ponovnoga oživljavanja tipološke lingvistike došlo je u drugoj polovici XX. st., pri čem je veliku ulogu imao američki lingvist J. Greenberg. On i njegovi sljedbenici okrenuli su se sustavnomu proučavanju empirijski utvrđenih jezičnih univerzalija, teza o jezičnoj strukturi za koje se može utvrditi da vrijede za sve jezike svijeta (ili za veliku većinu njih). Najplodnije je taj pristup primijenjen pri istraživanju pravilnosti u poretku sintaktičkih elemenata u rečenici, odnosno u tipologiji reda riječi. Jezici svijeta mogu se podijeliti na određen broj tipova prema poretku osnovnih sintaktičkih elemenata, primjerice subjekta (S), objekta (O) i glagola (V). S obzirom na poredak elemenata S, V i O može se stoga razlikovati 6 mogućih jezičnih tipova:

SOV: japanski, mongolski, hindski

SVO: engleski, francuski, hrvatski

VSO: irski, velški, berberski

VOS: malgaški (na Madagaskaru), majanski jezici

OVS: hiškarjana (u Amazoniji)

OSV: šavante (u Amazoniji)

Golema se većina jezika svijeta može razvrstati u jedan od gore navedenih tipova. Pri tom je utvrđeno da su jezici u kojima u rečenici subjekt prethodi objektu mnogo češći od jezika u kojima objekt prethodi subjektu. Prva tri jezična tipa (SOV, SVO i VSO) zajedno obuhvaćaju 90% jezika svijeta. Teza da subjekt prethodi objektu u velikoj većini jezika naziva se statističkom univerzalijom. Premda ne vrijedi beziznimno, primjenljiva je za golemu većinu jezika svijeta, a nije a priori očekivana, već predstavlja empirijsku generalizaciju. Drugi tip jezičnih univerzalija naziva se implikacijskim univerzalijama. Primjerice, uočeno je da jezici tipa SOV obično imaju sufikse, a ne i prefikse. Takve se univerzalije mogu formulirati kao logičke implikacije: ako je jezik tipa SOV, tada u pravilu ima sufikse umjesto prefiksa. Većina je takvih implikacijskih univerzalija statističke naravi, što znači da one nisu primjenljive na sve jezike svijeta bez iznimke. U suvremenoj tipološkoj lingvistici proučavanje takvih korelacija između logički neovisnih jezičnih obilježja prošireno je na sve jezične razine, od fonološke do semantičke, a u istraživanju i obradbi podataka rabe se statističke metode.

Citiranje:
tipološka lingvistika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61410>.