tkalaštvo, u seljačkoj kulturi, vrlo raširena ručna proizvodnja tkanina od kojih se izrađivala većina odjevnih predmeta tradicijske nošnje te posteljno rublje i posoblje. Sirovine za izradbu tkanina, stvarane na obiteljskom imanju, mogle su biti biljnoga (pređa od lana, konoplje, brnistre) ili životinjskoga podrijetla (ovčja vuna, kozja kostrijet, prirodna svila), a sveukupni se proces obradbe, od preradbe sirovine do tkanja, obavljao u seoskome domu tehnološkim znanjem ukućana i vlastitim pomagalima. Tkanine su nastajale tkanjem pripremljene ispredene niti, tj. ukrštavanjem sustava uzdužnih niti (osnova) sa sustavom poprječnih niti (potka, utka) na tkalačkom stanu, koji se pokretao rukom i nogom. U Hrvatskoj je najviše bio u uporabi stan s vodoravno položenom osnovom (krosna, vučin, stative), ali se sporadično sačuvao i znatno jednostavniji stan kojemu osnova stoji okomito (krosna u Dalmaciji, tara u Žumberku); potonji se rabio isključivo pri izradbi vunenih tkanina. Upotrebljavale su se i male tkalačke naprave za izradbu vrpci (gaćnjaka i sl.), npr. tkalačke rešetke.
Tkalo se obično zimi, kada nema poljoprivrednih radova, a tkale su gotovo isključivo žene. Od djevojačke dobi sve do starosti seoske su žene, uza sav ostali posao, proizvodile osnovni materijal za odjeću te plahte, jastučnice, pokrivače, stolnjake, ručnike, vreće, konjske prekrivače i sl., dosežući u njihovu ukrašavanju zavidnu estetsku razinu. Odstupanja su u Istri, Hrvatskom zagorju, Prigorju i Međimurju, gdje je bilo i muških tkalaca koji su kao poluobrtnici, pretežito uz naknadu u naturi, radili iz donesene pređe. U nekim jadranskim gradićima vještije su žene (tkalice) također uz novčanu naknadu tkale pretežito vunom, gdjekad i svilom, a u jadranskom su zaleđu pastiri na okomitom stanu proizvodili gruba tkanja od kostrijeti.
Asortiman seljačkih tkanina bio je vrlo raznolik, ne samo zbog različitih vrsta pređe (osim spomenutih u širokoj je uporabi od XIX. st. i kupovni pamuk), već i zbog primjene različitih tkalačkih tehnika. Među osnovnim tehnikama najčešći je bio vezni bod (u dva nita), vez ripsa (u četiri nita), eblemska tkanja, karirana (križanina), naborana prugasta tkanja (ćenar, voranac); u ukrasnim tehnikama udomaćeno je bilo prebiranje (u zijev, opačni prebor, prebor na dasku, na šibe) te šupljikavo tkanje (vutlak), rađeno pretežito na platnenim tkaninama, dok su se vunene ukrašavale tehnikom klječanja, na kocke ili stvaranjem rutave površine ulaganjem ili uzlanjem kraćih pramenova (posebice za dinarske biljce ili istarske sklavine).
Dosegnuvši svoj proizvodni i umjetnički vrhunac na prijelazu iz XIX. u XX. st., seosko domaće tkalaštvo tijekom XX. st. postupno je iščezavalo zbog sve veće primjene industrijskog tekstila i u seljačkoj svakidašnjici.
