ugrofinski jezici, jezična skupina uralske jezične porodice koja se govori na prostoru sjeverne Euroazije i u Panonskoj nizini. Tradicionalno se dijeli na finsko-permsku i ugarsku granu, iako novija istraživanja upućuju na istodobno razdvajanje finsko-permske, ugarske i samojedske grane uralskih jezika, što bi značilo da ugrofinski prajezik nije nikada postojao. Prema tradicionalnoj podjeli, ugarska grana obuhvaća madžarski i obsko-ugarske jezike (ostjački i mansijski), dok se finsko-permska dijeli na permsku (komijski i udmurtski) i finsko-volšku granu. Jezici koji pripadaju u finsko-volšku granu objedinjeni su više po geografskom no po lingvističkom kriteriju – srodnost finsko-laponskih jezika nije sporna, njima je relativno blizak i mordvinski, dok je marijski izdvojen u odnosu na njih. Finsko-laponski jezici ujedno su i najveća skupina ugrofinskih jezika, koja obuhvaća laponske (saamske jezike) u sjevernoj Skandinaviji, te finskobaltičku skupinu, u kojoj se nalaze finski, ižorski, karelski, vepsijski, votski, estonski i livski jezik. Brojem govornika najveći je ugrofinski jezik madžarski, kojim govori oko 15 milijuna ljudi, zatim slijedi finski s približno 6 milijuna govornika, te mordvinski (erzja i mokša) i estonski svaki s više od milijun govornika. Pretpostavljena pradomovina ugrofinskih jezika smješta se na područje sjeveroistoka europskoga dijela Rusije, između zavoja Volge i Urala. Na to područje upućuje rekonstruirano zajedničko nazivlje flore i faune, najveća raznolikost ugrofinskih jezika (marijski, mordvinski, permski jezici) u tom području, kao i postojanje starih indoiranskih posuđenica u ugrofinskim jezicima, pri čem je područje središnjega toka Volge bilo mjesto izglednoga jezičnoga kontakta tih skupina. Vremenom konačnoga raspada ugrofinske skupine smatra se III. tisućljeće pr. Kr. – Upozoravanja na sličnosti između finskoga, madžarskog i estonskoga jezika započela su vrlo rano, već u XVII. st. God. 1717. Šveđanin Olof Rudbeck (sin) navodi popis od 100 zajedničkih riječi u madžarskom i finskom, od kojih se 40 do danas smatra važećima. Već 1770. bili su poznati svi članovi ugrofinske skupine jezika. U početku, poredbena istraživanja ugrofinskih jezika razvijala su se brže od indoeuropeističkih, ali zbog općega nedostatka zanimanja (budući da su svi ugrofinski narodi, osim Madžara, u to doba živjeli u Ruskom Carstvu, a ni jedna od država nije pokazala zanimanje za takvu vrstu istraživanja), kao i nepostojanja starih pisanih jezičnih spomenika (najraniji su spomenici nekoga ugrofinskog jezika madžarski, iz XI. i XII. st.), ugrofinistika je ubrzo počela stagnirati. Tipološki, svi su ugrofinski jezici aglutinativni, fleksija se tvori sufiksalno. U fleksiji je prisutno načelo vokalne harmonije. Karakterističan je snažan inicijalni naglasak, kao i nepostojanje kategorije gramatičkoga roda. Posvojnost se izriče genitivom osobnih zamjenica ili pak posvojnim sufiksima. Većina jezika ima tipološki osobitu konjugaciju negacije po licima (finski en tiedä »ne znam«, et tiedä »ne znaš«, usp. potvrdni oblik tiedän, tiedät). Kao i u većini svjetskih jezika, ni u ugrofinskim jezicima ne postoji glagol »imati«, već se posvojnost izriče dativnim konstrukcijama (madžarski nekem van házam »imam kuću«, doslovno »meni je moja kuća«). Zajednički rekonstruirani leksik obuhvaća oko 200 riječi, koje upućuju na izvornu lovačko-sakupljačku privredu.
