uralski jezici, porodica jezika koja se govori na sjeveru Euroazije i u Panonskoj nizini. Prema najnovijim istraživanjima, sastoji se od triju skupina: samojedske, ugarske i finsko-permske. Nekada su se ugarski i finsko-permski jezici zajedno svrstavali u ugrofinske jezike, no genetska istraživanja ne upućuju na opravdanost takva svrstavanja. Pretpostavljena pradomovina uralskih jezika smješta se na istočne obronke Urala i središnji tok Oba. Vjeruje se da se porodica raspala početkom IV. tisućljeća pr. Kr. Uralski su jezici aglutinativni (uglavnom sufiksalni), često imaju vokalnu harmoniju i velik broj padeža. U padežnom se sustavu svih jezika razlikuje tročlana opozicija lokativnih padeža (»prema«, »iz« i »na/u«), kojoj se može dodati i oznaka zatvorenog/otvorenoga prostora. Osobitost je sprezanje negacije po licima. Posvojnost se izriče sufiksima. Poslijelozi prevladavaju nad prijedlozima. Gramatičkoga roda nema. Dolazi uglavnom snažan naglasak na prvom slogu. Uralske su jezike dovodili u vezu s mnogim drugim jezičnim porodicama, no za sada se vjerojatnim čini srodstvo s jukagirskim jezikom i, možda, s indoeuropskom porodicom (indouralska hipoteza). Bliže srodstvo s altajskim jezicima odbačeno je.
