TRAŽI DALJE:
STRUKE:

urbanizam

ilustracija
URBANIZAM, Brasilia, panorama središnjega dijela grada s parlamentom i vladinim palačama
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

urbanizam (franc. urbanisme, prema lat. urbanus: gradski) (gradogradnja), planiranje, projektiranje, izgradnja i uređenje gradova i naselja; u proširenom značenju proučavanje njihova razvoja, strukture i života. Suvremena gradogradnja temelji se na izradbi i donošenju urbanističkoga plana u obliku obvezatnih dokumenata. Njegova je zadaća da odredi način uporabe zemljišta, načine gradnje na zemljištu, da uskladi interese korisnika zemljišta s javnim interesom, da uredi promet i osigura stanovnicima bolje ekološke uvjete života. Ovisno o prostornom obuhvatu, dugoročnosti planske projekcije i cilju koji se planom želi ostvariti, postoji više urbanističkih planova, od kojih su glavni: generalni urbanistički plan i detaljni urbanistički plan. Generalni urbanistički plan (GUP) izrađuje se za cijelo grad. područje odjednom u mjerilu 1 : 10 000, a najvažniji su mu dijelovi: plan namjene površina, određivanje gustoće izgradnje i režima načina gradnje, plan glavne prometne mreže i glavne komunalne infrastrukture. Izrađuje se za razdoblje 20 do 25 godina uz obvezatne povremene revizije. Temeljna mu je zadaća dugoročno zacrtati prostorni razvoj cijeloga grada te dati okvir i program za izradbu detaljnih urbanističkih planova (DUP) koji se donose za dio gradskog područja na kojem se izravno predviđaju izgradnja ili drugi pothvati (rekonstrukcije, asanacije i sl.), što se utvrđuje planovima društvenoga i gospodarskog razvoja grada. Detaljni urbanistički plan izrađuje se u mjerilu 1 : 1000 i njime se utvrđuju parcelacija, građevni pravci, regulacijske linije, visine i namjene zgrada, stupanj izgrađenosti i iskoristivosti čestica, plan mreže lokalnih prometnica, parkirališta, uređenje zelenih površina i mreže lokalne infrastrukture. Temeljna mu je svrha odrediti uvjete za projektiranje i za izdavanje građevnih dozvola.

Visok stupanj funkcionalne, estetske i društvene organiziranosti prostora naselja postojao je već u prapovijesti, kada su nastala utvrđena manja naselja (oppida) kružnih, spiralnih, pravokutnih i nepravilnih tlocrta. U razvijenijim društvima elementi fizičke geografije ustupili su mjesto antropogeografskim uvjetima, među kojima su postali važniji smještaj na kontaktu regija i blizina prometnih putova, što je vidljivo na gradovima u starom Egiptu (Teba, Karnak, Luksor), Mezopotamiji (Kiš, Babilon, Nipur, Niniva) i u dolini Gangesa. U antičkoj Grčkoj grad (polis) s okolicom predstavljao je neovisnu državu. Spontano razvijeni grčki gradovi imali su nepravilan ili radijalan plan (Atena), prilagođen terenu, dok su planski osnovani gradovi redovito imali pravokutnu mrežu ulica (Milet). U gradu je najistaknutije mjesto pripadalo trgu (agora), smještenom u središtu ili uz luku; oko agore protezali su se trijemovi povezujući javne zgrade: sudnicu (bazilika), vijećnicu (areopag) i hramove glavnih božanstava. U antičkoj Grčkoj javljaju se i prvi teoretičari urbanizma: Hipodam, Platon, Aristotel i Hipokrat. Pojam grada imao je u Rimljana još od etrurskih vremena i sakralne značajke. Kultni ceremonijal pratio je tehnničke radove prigodom osnutka grada; prema stranama svijeta povukle su se dvije međusobno okomite osi, čime su se odredili pravci dviju glavnih ulica – cardo (via cardinalis, obično u smjeru sjever–jug) i decumanus (via decumana), a prostor između njih podijelio bi se u blokove (insulae). Na križanju tih ulica nalazio se glavni trg (forum), u pravilu okružen trijemovima i javnim zgradama (hramovi, bazilika, tržnica i dr.). Od značajnijih javnih zgrada izvan foruma važnu su ulogu imali kazalište, odeon, stadion, palestra i terme. Gotovo svi rimski gradovi imali su kanalizaciju i opskrbu vodom. Izgled i struktura rimskih gradova može se danas najbolje očitati u Pompejima, Herkulaneju i Timgadu (Alžir), a u Hrvatskoj u Zadru, Solinu i Splitu, tj. Dioklecijanovoj palači, koja se gradila prema načelima rimskog urbanizma. Rimljani su razvili i teoriju urbanizma (Higin i Vitruvije), ali i praktične urbanističke normative. Propašću Zapadnorimskoga Carstva započela je snažna dezurbanizacija; gradovi su većinom opustjeli, a neki su prestali postojati, npr. Salona, Andautonija (Šćitarjevo kraj Zagreba). Plemensko društveno uređenje ranoga srednjega vijeka i povratak na naturalno gospodarstvo nisu pogodovali razvoju gradova. Postupno, ponovnom uspostavom robne proizvodnje i trgovine u doba razvijenoga feudalizma, osnivale su se komune ili municipiji, a taj je proces najprije započeo u Italiji. Glavne su značajke srednjovjekovnog urbanizma nepravilnost gradskog plana, prilagođenost terenu i velika prostorna stisnutost unutar zidina. U tom su se razdoblju vrlo intenzivno osnivali novi gradovi u vojne, kolonizacijske i trgovačke svrhe. Planovi tih gradova u najvišem su stupnju pravilni i geometrijski, najčešće pravokutne mreže ulica (Montauban, 1144; Aigues Mortes, 1246; Pag, 1443). Neki gradovi rano su stekli visok stupanj ekonomske moći (Venecija, Genova, Pisa, Amalfi, Dubrovnik). Zidine su bile neizbježan element srednjovjekovnoga grada, koji je često bio podijeljen na četvrti prema staleškoj (trgovačka, sveučilišna, kaptolska) ili etničkoj podjeli (židovski geto). Najvažnije javne zgrade bile su katedrala (često, ali ne uvijek na trgu) i crkve, vijećnica i kapetanova palača (obje na glavnom trgu), feudalni zamak (obično na rubu grada, ako je postojao), tržnica i žitnica. Siluetom grada dominirao je zvonik katedrale te, posebno u talijanskim i sjevernoeuropskim gradovima, gradski toranj (beffroi). U doba renesanse (XV–XVI. st.) grad je i nadalje imao temeljna srednjovjekovna obilježja, ali su se pojavila nova prostorna rješenja kao što su geometrijski trg, široke pravilne ulice, javni parkovi i vrtovi, monumentalna gradska stubišta (Uffizi u Firenci G. Vasarija, 1560–74; Place des Vosges u Parizu i Michelangelova Piazza di Campidoglio u Rimu). Ponovno su se nakon antike pojavili teoretičari urbanizma (Filarete, A. Dürer, Leonardo da Vinci) i značajni urbanisti tzv. idealnoga grada (V. Scamozzi, autor projekta Palmanove, Matija Gambon, autor projekta Karlovca). Zamisao idealnoga grada bila je u uskoj vezi s vojnim inženjerstvom i novim sustavom obrambenih zidina. Od XVI. st. gradske su utvrde promijenile izgled zbog promjene načina ratovanja, odn. uporabe topništva. Visoki zid s kruništem zamijenili su masivni nasipi od kamena ili zemlje, kule su dobile izgled poligonalnih bastiona koji su služili kao platforme za topove. Projektiranje takvih utvrda usavršio je francuski vojni arhitekt Sébastien le Prestre de Vauban, a njihova se primjena održala u cijeloj Europi do XIX. st. Od renesanse preko baroka (XVII–XVIII. st.) do sredine XIX. provodili su se djelomični zahvati unutar zidina: proširivale su se ulice, gradile nove četvrti u pravokutnom ili koncentričnom tlocrtnom sustavu, probijale su se prometnice kroz starije dijelove grada, ispravljale krivudave ulice s pomoću novih regulacijskih linija i građevnih pravaca, uređivali pravilni trgovi i parkovi. Kuće su se gradile u blokovima s unutrašnjim dvorištima koja su se sve više popunjavala spremištima, radionicama i dvorištima s vrtovima stambenih zgrada. Jedno je od općih obilježja svih većih gradova toga razdoblja pojava velikih predgrađa, veoma različitih izgleda i kakvoće, najčešće prepuštenih stihijskomu razvoju. Industrijska revolucija bila je uzrok brzomu rastu gradova; nastajale su višemilijunske aglomeracije, grad je gubio svoja tradicionalna obilježja i postajao je jedinstveni prostorno-funkcionalni organizam sa svojom okolicom. Prve gusto urbanizirane regije (konurbacije) nastale su u Njemačkoj (Ruhrska oblast) i SAD-u (Istočna obala). U XIX. st. započela je masovna migracija sa sela prema gradovima. Prirast stanovništva uvjetovao je podizanje sve viših zgrada (neboderi) u centrima, pretežito poslovne namjene. Pokraj XIX. st. pojavili su se urbanistički teoretski i stručni radovi. Prvo djelo s područja estetike urbanizma napisao je bečki arhitekt Camillo Sitte (»Umjetničko oblikovanje gradova« – »Der Städtebau nach seinen künstlerischen Grundsätzen«, 1889); zastupao je estetsku koncepciju grada na načelu zatvorenih prostora po uzoru na srednjovjekovni grad. U Engleskoj je E. Howard detaljno i analitički izložio koncepciju satelitskoga grada (vrtni grad) samostalnih funkcija; izvršio je golem utjecaj na urbanističku teoriju i praksu u cijelom svijetu. U Njemačkoj je Josef Stübben izdao 1890. prvi moderni stručni priručnik iz tehnike urbanizma. Francuski arhitekt Tony Garnier izradio je teoretski projekt industrijskoga grada (»Cité industrielle«, 1901–04) zasnovanoga na funkcionalno-racionalističkim principima i znanstvenom pristupu, koji je jako utjecao na mlađi naraštaj arhitekata. Englez Raymond Unwin objavio je knjigu »Planiranje grada u praksi« (»Town Planning in Practice«, 1909). Drugoj polovici XIX. st. i početku XX. st. pripadaju i značajna ostvarenja novih gradova, os. glavnih gradova pojedinih država (Canberra američkog urbanista Waltera Burleyja Griffina, 1908). U razdoblju nakon I. svjetskog rata nastali su Međunarodna udruga za stanovanje i urbanizam te Međunarodni savez gradova (1913), koji su počeli sustavno proučavati promet, ekonomske probleme, političko-socijalna pitanja i problem zelenih površina. Nakon I. svjetskog rata najprije se u Francuskoj uvela visokoškolska nastava urbanizma. Le Corbusier je bio začetnik novoga razdoblja s teoretskim projektom »Plan za suvremeni grad od 3 000 000 stanovnika« (1922) s višestrukim funkcijama, postavke kojega je primijenio na Pariz u planu »Voisin« (1925), a razvijao u teorijskim djelima (npr. »Urbanizam triju naseobina« – »Les Trois Établissements humains«, 1945). On je bio jedan od glavnih pokretača CIAM-a, međunarodne udruge arhitekata, čija je »Atenska povelja« (Zaključci kongresa u Ateni, 1933) postala općeprihvaćenim putokazom urbanizma jer njezina načela, nadahnuta humanim i socijalnim potrebama čovjeka, osiguravaju svim društvenim slojevima zdrave stanove s dovoljno zraka, sunca i svjetla, a pješaku pješačke površine za zadržavanje i kretanje. Velik zamah urbanizma nakon II. svjetskog rata počeo je poslijeratnom obnovom ratom porušenih europskih gradova, os. njihovih starih povijesnih središta, a nastavio se intenzivnom izgradnjom zbog snažne imigracije i industrijalizacije. Razvoj montažne i industrijske gradnje omogućio je izvedbu velikih kompleksa stambenih naselja za više tisuća stanovnika izvan grada i ostavio uočljiv pečat u urbanizmu. Značajke realnog urbanizma toga razdoblja bile su potpuna primjena načela Atenske povelje, razvijanje znanstvenog pristupa komponentama urbanističkoga planiranja, njegovo prerastanje u prostorno planiranje cijeloga prostora, a ne samo gradova, djelotvornijim uključivanjem specijalista za pojedine probleme. Nakon 1960-ih pojavili su se i otpori zbog traženja izgubljene zatvorenosti urbanoga prostora, bloka, ulice, trga; ponovno su se stvarala pješačka područja u središtima gradova kao i u stambenim četvrtima.

Citiranje:
urbanizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 9. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63320>.