struka(e):
ilustracija
VATROGASTVO, gašenje požara u kemijskom postrojenju

vatrogastvo, stručna i humanitarna djelatnost koja se bavi preventivnim mjerama zaštite od požara i eksplozija, gašenjem požara, spašavanjem ljudi i imovine, pružanjem tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavljanjem drugih poslova u nesrećama. Tijekom povijesti ta je djelatnost bila organizirana na različite načine, a postupno se razvijala i vatrogasna tehnika.

Povijest vatrogastva

Opasnost od požara prijetila je od prvih susreta čovjeka s vatrom, a od tada postoji i neki oblik čovjekove borbe protiv požara. Od davnine postoje tragovi o katastrofalnim požarima (npr. Troja, Aleksandrijska knjižnica), ali i o njihovu gašenju (prvi trag o tom, iz IX. st. pr. Kr., pronađen je u ruševinama grada Kalhua u Mezopotamiji). Smatra se da su prve organizirane vatrogasne postrojbe imali stari Egipćani, dok se izum vatrogasne štrcaljke (stapne pumpe) pripisuje Ktezibiju (Ctesibius) iz Aleksandrije (oko 250. pr. Kr.). Dobro organiziranu vatrogasnu službu imao je Rim u doba cara Augusta, kada su uvedene državne vatrogasne jedinice. Činilo ih je 7 kohorti vatrogasaca (vigiles), od kojih je svaki imao svoje zaduženje, npr. rukovatelj pumpom (sifonarius), vodonoša (aquarius), rukovatelj pokrivačima za gašenje (centonarius), osvjetljivač garišta (sebaciarius). Rimljani su tada imali i djelotvornu opremu: početne požare gasili su vunenim pokrivačima namočenima u ocat, u kućama su držali posude s vodenom otopinom amonijevih soli i potaše te s vinskim octom, dvocilindarska stapna crpka bila je propisana kao obvezna protupožarna oprema patricijskih domova, a Plinije Stariji u djelu Prirodoslovlje opisao je i filtre za zaštitu dišnih organa kojima su se služili vatrogasci. S propašću Rimskoga Carstva prestale su postojati i vatrogasne jedinice.

U ranome srednjem vijeku vatrogastvo se ponovno postupno organiziralo, pa je Karlo I. Veliki počeo uvoditi noćne straže u gradovima. Gradovi su donosili požarne propise (redove) kojima su propisivali način gradnje kuća i potrebnu vatrogasnu opremu; gradska knjiga njemačkog grada Augsburga iz 1276. sadrži jedan od najstarijih poznatih propisa o protupožarnoj zaštiti, kojim su obrtnicima različitih struka bile određene dužnosti u slučaju požara. Potkraj srednjeg vijeka, uz bolju organizaciju vatrogasne službe, postignuta su i poboljšanja u tehnici i sredstvima za gašenje požara. Razvijale su se štrcaljke (jednostapna drvena oko 1450., metalna 1500., dvocilindarska 1518), prvi su put primijenjene vatrogasne cijevi načinjene od kože (1673), a s pomoću spojnica povećana je njihova ukupna duljina. J. Ericsson konstruirao je prvu parnu štrcaljku (1829), a G. Daimler i prvu stapnu štrcaljku s benzinskim motorom (1888).

Povijest vatrogastva u Hrvatskoj

Na području Hrvatske već je u doba antičke Grčke na otocima Visu, Hvaru i Korčuli bila organizirana i obrana od požara u skladu s tadašnjim dostignućima i potrebama. Profesionalna vatrogasna služba bila je organizirana i u rimskim gradovima, a rimski obrtnici organizirali su vlastitu obranu od požara osnivanjem udruga dobrovoljnih vatrogasaca u Osijeku, Sisku, Solinu, Puli, Varaždinskim Toplicama, Sv. Martinu na Muri, Daruvaru. Propašću Rimskoga Carstva nestalo je profesionalno i dobrovoljno vatrogastvo i na našem području. Od IX. st. počele su se organizirati noćne straže po uzoru na franačku državu. Najstariji propisi o obrani od požara utvrđeni su u statutu grada Dubrovnika 1272. Znatno kasnije (1741) Samobor je donio naredbu o sprječavanju požara i o skrbi o vatri, a u sastavu statuta grada Varaždina iz 1748. bio je i prvi gradski požarni propis. Na zapovijed kraljice Marije Terezije, Kraljevsko vijeće Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donijelo je 1768. prvi požarnički propis u Hrvatskoj, pod nazivom Osnova, kako bi se mogli spriječiti požari u slobodnim kraljevskim gradovima i većim mjestima i trgovištima. Potkraj XVIII. st. na području Hrvatske primjenjivao se Vatrogasni zakon Josipa II., tiskan u Beču 1788. na hrvatskom jeziku. U prvoj polovici XIX. st. na području Primorja i Istre primjenjivao se Požarni red (Feuerordnung – Regolamento), tiskan u Trstu 1816. na njemačkom i talijanskom jeziku. Godine 1857. bio je donesen Gasnik za grad Zagreb, a za Varaždin Redarstveni požarni red. Prva profesionalna vatrogasna postrojba u Hrvatskoj osnovana je u Rijeci 1863. (Gradski vatrogasni zbor), a prva dobrovoljna vatrogasna organizacija u Varaždinu 1864. (Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor). Banska uprava Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu odobrila je 1876. Pravila Hrvatske vatrogasne zajednice, krovne organizacije hrvatskog vatrogastva, koja je konstituirana iste godine. Osnivač i prvi predsjednik te zajednice bio je Đ. S. Deželić.

Vatrogastvo u Hrvatskoj danas

Danas u Hrvatskoj vatrogasnu djelatnost obavljaju javne vatrogasne postrojbe, vatrogasne postrojbe dobrovoljnih vatrogasnih društava, profesionalne vatrogasne postrojbe u gospodarstvu, vatrogasne postrojbe dobrovoljnih vatrogasnih društava u gospodarstvu, županijske vatrogasne postrojbe i intervencijske vatrogasne postrojbe. Zaštita od požara i vatrogastvo uređeni su Zakonom o zaštiti od požara i Zakonom o vatrogastvu te njihovim podzakonskim propisima, a kako je lokalna samouprava nadležna za provođenje te djelatnosti, i odgovarajućim odlukama općina, gradova i županija.

Na razini države je za vatrogastvo nadležna Hrvatska vatrogasna zajednica, kao središnji državni ured za vatrogastvo, na čelu koje je glavni vatrogasni zapovjednik. Izrađuje prijedlog Nacionalne strategije razvoja vatrogastva te program aktivnosti u provedbi posebnih mjera zaštite od požara, organizira vatrogasni sustav Republike Hrvatske i vatrogasne aktivnosti, ustrojava Državni vatrogasni operativni centar 193, usmjerava djelovanje vatrogasnih organizacija i vatrogasnih postrojbi te nadzire njihov stručni rad te sudjeluje u radu međunarodnih vatrogasnih organizacija.

U Hrvatskoj u 2022. djeluje 1768 dobrovoljnih vatrogasnih društava, 33 dobrovoljna vatrogasna društva u gospodarstvu, 76 javnih vatrogasnih postrojbi i 24 profesionalne vatrogasne postrojbe u gospodarstvu. Društva su okupljena u vatrogasne zajednice županija (21 zajednica), područja (29), gradova (65) i općina (132). Vatrogasne organizacije imaju ukupno 127 865 članova, od čega 28 739 operativnih vatrogasaca u dobrovoljnim vatrogasnim društvima, 3112 profesionalnih vatrogasaca u profesionalnim vatrogasnim postrojbama i 386 profesionalnih vatrogasaca u dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Vatrogastvo raspolaže s 2283 vozila za gašenje požara i spašavanje, 114 vozila za spašavanje s visine, 1982 vozila ostale namjene i 61 plovilom. Protupožarna eskadrila u sastavu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva raspolaže s pet zrakoplova tipa Canadair CL-415 i šest izviđačko-navalnih zrakoplova tipa Air Tractor 802. Za potrebe protupožarne sezone angažiran je jedan helikopter tipa Mi-8 MTV-1 te besposadna letjelica Orbiter 3.

Citiranje:

vatrogastvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vatrogastvo>.