struka(e):

videosustav, kućni, sustav uređaja za kućno snimanje i reprodukciju videozapisa. Sastoji se od videokamere, uređaja za snimanje videosignala te uređaja za reprodukciju videozapisa. Koristeći se kućnim videosustavom, korisnik odlučuje o onome što će i kada snimati i gledati. Osnovne su mogućnosti kućnih videosustava: snimanje i potonja reprodukcija programa koje emitira televizijska mreža, reprodukcija kaseta i diskova i slično te samostalno snimanje videokamerom i reprodukcija snimljenoga materijala. U početku razvoja kućnih videosustava rabili su se samo analogni magnetoskopi (videorekorderi), koji su omogućivali višekratno snimanje i brisanje snimljenoga zapisa na magnetsku vrpcu ili s nje, pregledavanje snimljenoga materijala pri uvećanoj brzini itd. Analogni videosignal snimao se na magnetsku vrpcu u skladu s parametrima jednog od triju osnovnih sustava: VHS (engl. Video Home System) koncerna JVC (Japan Victor Company) iz 1976., Betamax tvrtke Sony iz 1975. i Video8, također tvrtke Sony, iz 1985. Sustavi nisu bili međusobno kompatibilni, a kvaliteta njihove slike bila je niža od kvalitete slike u konvencionalnim televizijskim sustavima. U Hrvatskoj je dominirao sustav VHS. Razmjerno malene dimenzije videokasete omogućile su ujedinjavanje kamere i magnetoskopa u jedan uređaj (kamkorder).

Sredinom 1990-ih kućni videosustav ušao je u digitalnu eru uvođenjem sustava DV (engl. Digital Video) i MiniDV, tvrtke Sony. Sustav Video8 evoluirao je u sustav Digital8. U sustavima DV i MiniDV snima se komprimirani digitalni videosignal, a jednostavno povezivanje s osobnim računalima moguće je putem standardiziranih sučelja. Oblik signala u sustavu Digital8 identičan je obliku signala u sustavu DV.

Digitalni se videosignal, uz pomoć odgovarajuće programske podrške, može na osobnom računalu postaviti i dodatno procesirati te pohraniti u obliku optičkoga zapisa na optičke diskove: na kompaktni disk (CD), digitalni višenamjenski disk (DVD) ili na tzv. Blue Ray disk (BD). Kamkorderi koji su se pojavili nakon 2000. za snimanje videosignala rabe memorijske kartice, optičke diskove, ugrađene poluvodičke memorije ili tvrde diskove.

Sljedeći je stupanj u razvoju kućnih videosustava sustav HDV (engl. High-Definition Video), koji omogućuje snimanje televizijskoga signala visoke kvalitete (engl. High Definition Television, HDTV) na DV i MiniDV videovrpce. Snima se komprimirani digitalni HDTV-signal sa 720 linija u aktivnom dijelu slike i progresivnim analiziranjem (sustav se označuje kao HDV1) ili HDTV-signal s 1080 linija u aktivnom dijelu slike i analiziranjem s proredom (sustav se označuje kao HDV2). Kao izvor videozapisa mogu se rabiti mobiteli opremljeni videokamerom i memorijskim prostorom za pohranjivanje komprimiranoga videosignala. Mobitel se odgovarajućim sučeljima može povezati s osobnim računalom, čime se omogućuje dodatna obradba videosignala, promjena sustava i medija za pohranjivanje. Za reprodukciju videozapisa mogu se rabiti i maleni i lagani prijenosni uređaji (engl. Portable Media Player, PMP), kao što je npr. iPod projektiran u tvrtki Apple. Takvi su uređaji pružaju mogućnost pregledavanja digitalnih fotografija, reprodukcije glazbe i videosignala. (→ kaseta; magnetoskop; magnetska vrpca; magnetski zapis; optički zapis; reproduktor; televizija)

Citiranje:

videosustav, kućni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/videosustav-kucni>.