TRAŽI DALJE:
STRUKE:

viteštvo

ilustracija
VITEŠTVO, Albrecht Dürer, Vitez na konju

viteštvo, pojam kojim su obuhvaćeni svi društveni, pravni, gospodarski i kult. odnosi proistekli iz osobite ustanove srednjovj. vojništva, profesionalnih ratnika konjanika – vitezova (praslav. *vitędzь, vjerojatno od pragerm. *víking: koji ulazi u zaljeve; usp. rus. vitjaz’ i češ. vítěz: ratnik). Postanak i oblikovanje viteštva neodvojivo su povezani s razvojem feud. društva, što je i danas uočljivo u engl. riječi za viteza, knight (od anglosaskoga cniht, srodno starovisokonjem. kneht: onaj koji služi), u značenju ratnik u gospodarovoj službi. Začetci viteštva sežu u rano srednjovjekovlje i područje franačke države za vladavine Karla I. Velikoga, koji je preustrojem vojske 807. odredio društvenu i gosp. osnovicu konjaništva. Unutar toga su sustava vazali, dovoljno imućni da uzdržavaju konja te da nabave vlastitu ratničku opremu, bili dužni svojemu senioru pružati redovitu službu ratnika konjanika. Posjedovanje teškoga bojnog konja tako je postalo gl. preduvjetom pristupanja novomu ratničkomu sloju, što je odraz našlo i u nazivima za viteza u zapadnoeur. jezicima (franc. chevalier, port. cavaleiro, španj. caballero i tal. cavaliere, prema lat. caballus: konj, te njem. Ritter, doslovno: jahač, borac na konju; u njemačkom se riječ proširila preko Flandrije prevodeći franc. chevalier; usp. srednjoniz. riddare: vitez, te rīden: jahati); srednjovj. pojam koji je označivao viteza glasio je miles, rjeđe eques. Spomenuti razvoj bio je uvjetovan i potrebom za neprestano bojevno spremnim, oklopljenim konjanicima, koji su se mogli nositi s najvećim ratnim izazovima, biti upućivani na daleke i dugotrajnije pohode, ali i obavljati različite voj. zadatke. Prijenos udarne snage vojske s pješaštva na konjaništvo postao je najočitiji u XI. st., a osobito tijekom križarskih pohoda. U to je doba pojam militia Christi (Kristova vojska), isprva korišten za apostole, a od kasne antike za svećenstvo i redovništvo, Crkva prenijela na stvarnu oružanu silu, na vitezove. Prihvaćanje ideala Božjega bojovnika, uz voj. pothvate koji su bili sastavni dio križarskih ratova, potaknulo je nastanak snažnog osjećaja zajedništva među eur. vitezovima. Bila je to podloga na kojoj su se počeli razvijati viteški redovi nadilazeći političke i etničke granice eur. država. Procvat viteštva poklapa se s razdobljem vrhunca križarske ideje u XII. i XIII. st.

Viteški je stalež u početku bio otvoren za svakoga tko je imao dovoljno materijalnih sredstava pa je status viteza omogućivao pristupanje plemstvu, čineći njegov najniži sloj. No do kraja XIII. st. bio je dovršen razvoj kojim je stalež po zvanju bio pretvoren u stalež po rođenju te je viteški položaj postao ograničen samo na potomke onih koji su i sami bili vitezovi, dakle na nasljedno plemstvo. Viteštvo je odigralo iznimnu ulogu i u duhovnom i kult. životu srednjovjekovlja. Zahvaljujući utjecaju Crkve i kršć. vrijednosti, viteštvo je bilo povezano s osobitim kodeksom časti. Vitezovima je bilo zabranjeno napadati slabije i nenaoružane, morali su štititi nemoćne, pomoći siromašnima, dostojno se odnositi prema društveno nižima od sebe i kažnjavati nepravdu. Nisu se smjeli boriti radi osobnoga probitka nego za slavu i opće kršć. ciljeve, u koje se ubrajalo očuvanje i širenje vjere. Te su odrednice u kult. baštini Zapada oblikovale posebnu predodžbu o vitezu, koja se održala sve do danas. Na dvorovima vladara i kneževa oblikovali su se i određeni obrasci ponašanja, a posebice se cijenila tzv. udvornost (courtoisie), pri čem se os. pozornost poklanjala kultu žene. Viteški turniri postali su mjesta na kojima su vitezovi pokazivali bojnu vještinu, spretnost i hrabrost, nastojeći se proslaviti u čast svojih gospa, radi čije su zabave pisali poeziju, recitirali ljubavne pjesme i svirali glazbala. Viteški je etos tako bio pretočen u dvorsku igru, koja je tankoćutnost i uglađenost spajala s potrebom za ratničkim dokazivanjem. S druge strane, naličje viteških ideala odavali su postupci koji su bili izraz krajnjega koristoljublja poput trgovanja skrbništvima i brakovima, zatim pljačke i otmice radi otkupa te sudjelovanja u gušenju seljačkih buna. Zaseban je oblik viteškoga života bilo lutalačko viteštvo, koje je udruživalo ideal služenja i ideal individualnoga pothvata s namjerom da se iskaže osobna vještina i izdržljivost te stekne slava.

Viteška obuka započinjala je u dječaštvu. Mladi plemić do 14. godine služio je kao paž na plemićkom dvoru, gdje je stjecao temeljni viteški odgoj. U 14. godini postao bi štitonoša (lat. scutarius, franc. écuyer) i preuzeo brigu o konju i oklopu viteza kojemu je služio, pratio ga u bitke i na turnire, stječući i prva bojna iskustva. Vitezom bi postao tek u punoljetnosti (u pravilu u 21. godini) ili nakon junačkoga djela u boju. U XII. i XIII. st. obred primanja u viteški stalež (franc. adoubement) postao je razrađeniji, a Crkva se pobrinula za to da poprimi gotovo sakramentalno obilježje. Pripremljen postom i bdjenjem tijekom kojega bi dao prisegu kako će čuvati kršćanske i viteške vrijednosti, viteški bi pripravnik nakon bogoslužja bio odjeven u viteško ruho, primio bi viteške znakove (mač i ostruge) te kleknuo pred vladara, kneza ili nekog istaknutoga feudalca koji bi mu potom, udarivši ga triput mačem ploštimice i izgovorivši određeni izričaj (npr. Sois chevalier!: Budi vitez!), podijelio viteško dostojanstvo. U ratu se ceremonija ograničavala na sam čin udaranja mačem, a bili su propisani i postupci kojima se vitez lišavao časti zbog velikih prekršaja. Razlikovali su se bogatiji vitezovi (chevaliers bannerets), koji su mogli uzdržavati određen broj ljudi pod oružjem, pa su zbog toga imali pravo nositi četverokutnu zastavu (bannière), od onih siromašnijih (chevaliers bacheliers, bas chevaliers), koji su kao znak nosili zastavice poput plamička ili lastina repa (pennon).

Propadanje viteštva u pojedinim je zemljama poprimilo različite oblike, a zbivalo se i u različito doba. Zajednički čimbenici koji su nepovoljno djelovali na viteštvo bili su svakako neuspjeh križarskih pohoda, nov način ratovanja koji je donio uporabu vatrenog oružja, čime je iznova bila istaknuta vrijednost pješaka te sve raširenije korištenje plaćeničkih vojski. Viteški način ratovanja izgubio je svrhu, ali su viteški ideal i kultura nailazili na odjek i u idućim stoljećima.

Citiranje:
viteštvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 16. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64899>.