TRAŽI DALJE:
STRUKE:

vlastelinstvo

vlastelinstvo, zemljišno dobro vlasnik kojega uživa pravo ubiranja prihoda s toga dobra, te neke funkcije vlasti, osobito određene vrste sudbenosti. Oblikovanje vlastelinstava u Hrvatskoj započelo je potkraj XI. st. U srednjem vijeku sva je zemlja pripadala vladaru, koji ju je dodjeljivao pojedincima ili crkvenim institucijama i redovima, dodjeljujući pritom i svoja → regalna prava. Vlastelinstvo se nasljeđivalo samo u muškoj liniji, a nakon smrti posljednjega muškoga potomka bilo je vraćano vladaru. Već od kasnoga srednjega vijeka vladar je posebnom darovnicom dodjeljivao pravo nasljeđivanja i ženskoj lozi. Vlastelinstvo je bilo organizirano kao gospodarska cjelina. Njegovo upravno i gospodarsko središte bio je vlastelinski grad, po kojem je vlastelinstvo i dobilo ime. Sastojalo se od dvaju dijelova: → alodija, kojim je vlastelin izravno upravljao, te rustikala, koji je bio podijeljen na selišta, a obrađivali su ga zavisni seljaci plaćajući rentu vlastelinu. Alodijalni dio vlastelinstva obrađivali su također zavisni seljaci ispunjavajući time obvezu tlake. Razvoj robno-novčanih odnosa potkraj XIV. i početkom XV. st. omogućio je pretvaranje naturalnih davanja u novčana, što je pak za posljedicu imalo ukidanje alodijalnih gospodarstava te stvaranje velikoga broja trgovišta, razvoj kojih su potpomagali i vlastelini. Nasuprot tomu, potkraj XV. i početkom XVI. st. dogodile su se pod utjecajem različitih vanjskih čimbenika (dotok zlata i srebra iz novootkrivenih kontinenata, osmanske provale te rast cijena) znatne promjene u vlastelinskoj privredi, što je potaknulo uključivanje vlastelina u trgovinu poljoprivrednu proizvodima. Stoga su vlastelini tada, ali i poslije u XVII. st., nastojali povećati alodijalne površine na štetu zemlje seljaka, kojima je bila povećana obveza tlake u naturi. Istodobno je došlo do promjene u načinu života na vlastelinstvima, napuštali su se vlastelinski burgovi i gradile se ravničarske kurije i gospodarske zgrade. U banskoj Hrvatskoj vlastelini su se u drugoj polovici XVI. i u XVII. st. zaduživali kako bi podmirivali povećane životne troškove, zbog čega su dijelove vlastelinstava prodavali i tako stvarali velik broj malih posjeda. Oslobođenjem Slavonije od osmanske vlasti potkraj XVII. st. osnivani su ondje veliki vlastelinski posjedi, koje je vladar, odn. Dvorska komora, rasprodao ili poklonio većinom stranim velikaškim obiteljima te crkvenim institucijama i redovima. Premda je komorska komisija na čelu s grofom Caraffom odredila da zavisni seljaci svoje obveze podmiruju u novcu, a ne u naturi, novi su vlasnici nastojali stvoriti alodijalna gospodarstva, pa su seljacima nametali obvezu tlake. Takvo je stanje nastojao promijeniti Karlo III. urbarom iz 1737., koji, međutim, nije zaživio; urbar Marije Terezije iz 1756. pogodovao je, naprotiv, daljnjemu jačanju alodijalnoga gospodarstva. Tek su proglasom bana J. Jelačića o ukidanju kmetstva (1848) seljaci dobili u posjed rustikal, te su bili oslobođeni feudalnih obveza. Nakon I. svjetskoga rata bila je provedena u Hrvatskoj djelomična agrarna reforma, ali se dio vlastelinstava ipak očuvao prilagodivši gospodarsku djelatnost novim uvjetima. Tek završetkom II. svjetskog rata, novom agrarnom reformom i konfiskacijom zemlje, vlastelinstva su kao oblik agrarne proizvodnje bila potpuno ukinuta.

Citiranje:
vlastelinstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65069>.