Zagrebačka škola crtanoga filma

ilustracija
ZAGREBAČKA ŠKOLA CRTANOG FILMA, Borivoj Dovniković, Ceremonija hodanja

Zagrebačka škola crtanoga filma, naziv za stilsku formaciju u povijesti animiranoga filma; vezana za rad Studija za crtani film (SCF) Zagreb filma, utemeljenoga 1956. Kao stilski i poetički zaokružena i izdvojena modernistička struja crtanofilmske animacije celova (tj. na prozirnim celuloidnim folijama) oblikovala se u drugoj polovici 1950-ih, vrhunac doživjela u prvoj polovici 1960-ih, a zamrla do sredine 1980-ih.

U povijesti Škole razlikuju se dva naraštaja ili skupine autora, odnosno dvije etape ili tendencije. Prvom naraštaju pripadaju Nikola Kostelac, Vlado Kristl, Vatroslav Mimica i Dušan Vukotić s animatorima Vladimirom Jutrišom i Vjekoslavom Kostanjšekom, scenografom Zvonimirom Lončarićem, crtačima Aleksandrom Marksom, Ivom Kušanićem i dr.; kao redatelj djeluje i Ivo Vrbanić. Njihov je vizualni stil do kraja 1950-ih stekao odlike svojevrsnog animiranog slikarstva ili slikarske animacije. Plošni likovni grafizam u izvedbi likova i objekata te reducirana animacija (koja preskače faze u pokretu napuštajući disneyevsko oponašanje igranofilmskoga pokreta) elementi su koji Školu čine izrazito modernističkom strujom, a tomu pridonose i filozofična alegoričnost, odnosno teme dehumanizacije i otuđenja te antimilitarističke i humanističke parabole. U tom razdoblju filmovi Škole dobili su niz međunarodnih nagrada, a svjetska recepcija vrhunac je dosegnula 1962. Oscarom Vukotićevu Surogatu (1961). Drugo razdoblje u povijesti Škole nastupilo je sredinom 1960-ih, nakon što su trojica međunarodno najzapaženijih autora Škole, Kristl, Mimica i Vukotić, uglavnom napustili rad na crtanom filmu. Tada je puna, bogata slikarska pozadina postala rijetka, a autori su se uglavnom priklonili grafizmu i karikaturalnoj animaciji (veća je iznimka rad Pavla Štaltera), mahom ostvarujući likove na šturim, često bijelim pozadinama; fabule su pak svedene na dosjetku i geg, pritom čak i izrazitije vezane uz alegorijske parabole i pacifističke poruke. Najistaknutiji su autori te druge skupine Nedeljko Dragić, Borivoj Dovniković i Ante Zaninović, kao i oni koji su u prvoj etapi djelovali kao animatori, glavni crtači i scenografi da bi potom kao redatelji, odnosno potpuni autori dokraja istraživali reduciranu i stiliziranu animaciju i tematske komplekse s kojima je Škola povezivana – tandem A. Marks i V. Jutriša, Boris Kolar i Zlatko Grgić, potom Zlatko Bourek, Zdenko Gašparović i Joško Marušić te drugi koji su slijedili poetičke okvire Studija i Škole (npr. Branko Ranitović, Dragutin Vunak, Rudolf Borošak, Zlatko Pavlinić, Milan Blažeković). Osim smjene naraštajâ i promjene društvenog konteksta, iscrpljenju Škole pridonijelo je i okretanje Zagreb filma tržišno orijentiranim projektima crtanih serija, od kojih je najveći uspjeh postigao Profesor Baltazar (1967–77., 59 epizoda), na kojem su radili najistaknutiji autori Škole (Grgić, Dovniković, Kolar, Štalter, Zaninović, Bourek) i koji je njezina stilska i svjetonazorska summa.

Autori Zagrebačke škole okušali su se i u drugim vrstama animacije (npr. lutka-filmu) u studijima Interpublica, Zora filma, Adria filma, Croatia filma i Filmoteke 16.

Citiranje:
Zagrebačka škola crtanoga filma. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 29. 9. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66694>.