TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Zeemanov efekt

Zeemanov efekt [ze:'mαn~] (po Pieteru Zeemanu), cijepanje (razlaganje) pojedinih spektralnih linija koje se pojavljuje, kako je opazio Zeeman 1886., kad se plinovi koji emitiraju svjetlost nalaze u jakome vanjskom stalnom magnetskom polju. Pojavu je objasnio Hendrik Antoon Lorentz, te su on i Zeeman dobili Nobelovu nagradu za fiziku 1902.

Do razlaganja spektralnih linija dolazi jer vanjsko magnetsko polje različito djeluje na elektrone u različitim kvantnim stanjima i razdvaja njihove energijske razine koje bi bez utjecaja magnetskoga polja bile jednake, tj. narušava degeneraciju.

Normalni Zeemanov efekt (Lorentzov triplet) razlaganje je spektralnih linija pri kojem se jedna linija razlaže na tri međusobno jednoliko razmaknute linije, a anomalni Zeemanov efekt razlaganje spektralnih linija pri kojem se jedna linija razlaže u četiri, šest, sedam ili u komplicirane uzorke linija koje nisu uvijek jednoliko razmaknute.

Što je vanjsko magnetsko polje jače, razdvajanje je spektralnih linija veće, pa se s pomoću Zeemanova efekta mogu izmjeriti jakosti magnetskih polja, npr. George Ellery Hale primijetio je Zeemanov efekt u spektru Sunčeve svjetlosti i mjerio je jakost magnetskoga polja Sunčevih pjega (1908).

Analogan učinak na spektralne linije spektra plina ima djelovanje jakoga električnoga polja spektralne linije atoma plina, Starkov efekt.

Citiranje:
Zeemanov efekt. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67051>.