struka(e): |

Župa dubrovačka (tal. Val di Breno), kraj jugoistočno od Dubrovnika, od Srđa i Šumeta na sjeverozapadu do Konavala na jugoistoku, te od drž. granice do Jadranskoga mora; obuhvaća 20 km². Sastoji se iz Donje Župe, kraja uz more (Župski zaljev i dr.), i Gornje Župe, odn. zaleđa. Sredozemno poljodjelstvo (vinova loza, maslina, povrće, cvijeće i dr.). – Ranu ljudsku nazočnost na prostoru Župe dubrovačke potvrđuju nalazi oruđa iz neolitika te postojanje grobnih humaka. Prvi poznati stanovnici toga područja bili su ilirski Ardijejci te poslije Plereji, od kojih vjerojatno potječe povijesni naziv toga kraja Brenum. Ilirskoga su podrijetla i toponimi Burnum (Gradac), Vardia, Mosor, kao i kult ilirirske božice Diane Laux. God. 167. pr. Kr. zagospodarili su Župom dubrovačkom Rimljani i uklopili ju u sustav svojih prometnica. O rimskoj prisutnosti svjedoče ostatci građevina, ulomci amfora, urna, pepelnica, mramornih ploča i novca u Mlinima, Srebrenom i Kuparima te na Spilanu i Gracu. U VI. st. područje Župe došlo je pod bizantsku vlast, a slavenskim doseljenjem u VII. st. postalo je sastavnim dijelom kopnenoga teritorija (Astareje) novoutemeljenoga grada Ragusiuma (Dubrovnika), te postalo važnim tranzitnim područjem u komunikaciji grada sa zaleđem. Župa je imala stratešku ulogu kao pogranično područje te je njome prolazio važan karavanski put prema unutrašnjosti. Većinu obradiva tla na tom su području posjedovala dubrovačka vlastela te građani i crkvene ustanove. God. 1302., zajedno s Epidaurom (Cavtatom), gornji dio Župe zauzeo je srpski kralj Stefan Uroš II. Milutin, a 1357. ponovno je bio vraćen Dubrovačkoj Republici. Isprva se u izvorima taj dio Župe nazivao Žrnovnica, a poslije se taj naziv proširio na cijelu Župu. U administrativnoj podjeli dubrovačke Astareje u XIII. i XIV. st. Župom je upravljao knez (comes), kojega je biralo dubrovačko Veliko vijeće; isprva je stolovao jedan knez za Župu i Šumet, a u XIV. st. spominju se i zasebni knezovi. Uz kneza je vladao i potknez (vicecomes), kojega je biralo Malo vijeće, a koji je nakon nove upravne podjele dubrovačkoga teritorija 1367. postao glavnim predstavnikom dubrovačkih vlasti na tome području. Obnovom kneštva (comitatus Breni) 1575. Župom je sve do pada Republike (1808) ponovno upravljao knez, kojemu je sjedište bilo u Čibači Donjoj. Zbog svojega pograničnog položaja, područje Župe često je bilo izloženo ratovima, a osobito snažan napad dogodio se 1658., za mletačko-osmanskoga rata, kada su Osmanlije poharali sela i vlasteoske kuće. Knežev dvor u Čibači Donjoj iz XV. st. oštećen je u potresu 1667., nakon čega je bio obnovljen, a 1806. stradao je u požaru, te su sačuvani manji njegovi dijelovi. Područje Župe stradalo je i za ratova s Francuzima 1806–08., ali je sustav prometnica izgrađen za francuske uprave znatno pridonio bržemu gospodarskom razvoju toga kraja u XIX. st. (od 1814. u sastavu Habsburške Monarhije). U XX. st. znatno se razvio turizam, posebice u priobalju. Za srpske agresije (1991–93) naselja na području Župe bila su opljačkana, a većina stanovnika prognana; sva su naselja bila oslobođena sredinom 1992. godine.

Citiranje:

Župa dubrovačka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/zupa-dubrovacka>.