Akl, Said (arapski Sa‘īd ‘Aql [akl]), libanonski pjesnik, dramatičar i jezični reformator (Zahla, 4. VII. 1912 – Bejrut, 28. XI. 2014). Rođen u maronitskoj obitelji, napustio je školovanje te radio kao učitelj i novinar. Ideolog radikalnoga libanonskog nacionalizma (fenicizma), žestoko je negirao arapstvo Libanona, ističući višetisućljetni individualizam libanonske nacije, po njemu najjasnije personificiran u Feničanima i njihovoj jedinstvenoj civilizacijskoj ulozi. Osporavao je arapski karakter libanonskoga dijalekta smatrajući ga posebnim jezikom i izravnim naslijeđem feničkoga s tek blagim utjecajem arapskoga rječnika i sintakse te predlagao ograničavanje javne upotrebe standardnog arapskog jezika. Sastavio je i latinični alfabet od 36 grafema za libanonski jezik, na kojem je izdavao i vlastite novine Lubnān / Lebnaan (Libanon), tiskane na arapskom pismu i latinici. Aktivan u libanonskom političkom životu kao jedan od osnivača (s Etienneom Sakrom) ultranacionalističke Stranke libanonske obnove (Ḥizb al-taǧaddud al-Lubnānī) 1972. te poslije (ponovno sa Sakrom) kao ideolog stranke sljednice Čuvari cedrova (Ḥurrās al-Arz). Tijekom Građanskog rata žestoko je napadao proarapske i ljevičarske tendencije te otvoreno pozivao na likvidaciju palestinske prisutnosti u zemlji. Autor je desetak zbirki poezije i drama, među kojima se ističu poetska tragedija Kadmo (Qadmūs, 1944) te zbirke Libanon pripovijeda (Lubnān in ḥaká, 1960), Jara (Yārā, 1961., pisana latinicom), Kalež vina (Ka’s al-amr, 1961), Knjiga ruža (Kitāb al-ward, 1972) i Kvinteti (umāsiyyāt, 1978., pisana latinicom). Iako zagovaratelj zabrane njegove javne upotrebe, Akl je poeziju najčešće pisao standardnim arapskim jezikom. U pjesmama je često koristio feničke mitološke elemente (Europa, Kadmo) naglašavajući identitet Libanona kao kolijevke mediteranske civilizacije.