Rundek, Darko, hrvatski skladatelj, pjevač i gitarist (Zagreb, 30. I. 1956). Diplomirao 1982. režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Suosnivač je zagrebačkoga novovalnog sastava Haustor, s kojim je 1981–88. objavio četiri utjecajna studijska albuma, uz povremene angažmane u kazalištu i na radiju. Nakon prestanka rada Haustora (1990) seli se u Pariz.
Samostalna mu karijera puni zamah dobiva nastupom na rock-festivalu Fiju Briju (1995) te albumom prvijencem Apokalipso (1996). U njem proširuje stilski i žanrovski okvir Haustora arhivskim (pseudo)šlagerima (»Šuvarivarivo«), mediteranskim naslijeđem (»More, More«), sumornim baladama (»Señor«) ili kombinacijom alternativne glazbe i folka (»Crni dusi«). Četiri godine kasnije potpisuje introspektiviji album U širokom svijetu (2000), kojim zahvaća još dublje u motive tzv. svjetske glazbe (world music), koristeći se akustičnim elementima afričke, romske, ruske, španjolske (prepjev skladbe »Ay Carmela«), meksičke, američke i balkanske tradicije.
Album Ruke (2002) nastao je u suradnji s glazbenicima koji će postati okosnica sastava Rundek Cargo Orkestar, ambiciozne glazbeničke postave koja uz standardnu konfiguraciju (bas, bubanj, gitara) uključuje bogatu aranžmansku nadogradnju (trombon, violina, harmonika, truba, kontrabas), naglašeniju videokomponentu (novosadska umjetnica Biljana Tutorov) te »dizajnera zvuka« (stalni suradnik Vedran Peternel). Riječ je o kolektivu koji funkcionira kao »kreativni laboratorij« u kojem se proučavaju te zatim sintetiziraju heterogeni audiovizualni elementi.
Primarno je obilježje albuma Mhm A-ha Oh Yeah Da-da (2006) multijezičnost i multikulturalnost; uobičajenomu eklektičnom kolažu dodani su motivi orijentalnih pasaža, limene glazbe, valcera, kabareta, europske avangardne glazbe i Rundekova specifičnog tumačenja nekih aspekata tzv. gothic-rocka.
Godine 2009. postavu Cargo Orkestra reducirao je na intimniju, tročlanu formaciju Rundek Cargo Trio (švicarska violinistica Isabel, multiinstrumentalist Dušan Vranić i Rundek). Ta postava potpisuje projekt Plavi avion (2010) te hermetičnije koncipiran album Mostovi (2015), koji zalazi u područje glazbenoga minimalizma.
Rundek sklada kazališnu (Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, 2007., suredatelj, i dr.), filmsku (Tri muškarca Melite Žganjer Snježane Tribuson, 1998; Pušća Bistra Filipa Šovagovića, 2005) i glazbu za radijske drame, a okušao se i kao filmski glumac (Ruševine Janeza Burgera, 2002; 100 minuta slave Dalibora Matanića, 2004). Zbirka pjesama Duhovi (2001; prošireno izdanje 2009) sveobuhvatan je presjek Rundekovih poetskih radova, od početaka sastava Haustor do razdoblja samostalne karijere, uključujući pjesme koje je pisao za kazalište i film.
