struka(e):

Južni ocean (također Antarktički ocean), južni nastavak Tihoga, Atlantskog i Indijskog oceana, četvrti po veličini ocean na Zemlji u južnim polarnim krajevima; obuhvaća 20 327 000 km². U potpunosti okružuje Antarktiku, a sjeverna mu granica dopire do 60º južne geografske širine i uglavnom prati liniju antarktičke konvergencije (pojas gdje hladna antarktička voda ponire ispod toplije subantarktičke i razdvaja područja različitih klimatskih i bioloških obilježja). Njegova su rubna mora Weddellovo, Bellingshausenovo, Amundsenovo, Rossovo, D’Urvilleovo i Davisovo more. Iako se ime Južni ocean stoljećima rabilo u pomorstvu, Međunarodna hidrografska organizacija (IHO) službeno ga je potvrdila tek 2000. Povijest otkrića i istraživanja Južnoga oceana usko je vezana uz otkriće i istraživanje Antarktike.

Pretežno uski pojas plitkoga šelfskog mora uz Antarktičku obalu maksimalnu širinu (do 2600 km) doseže u dubokim zaljevima Weddellova i Rossova mora ispunjenima šelfskim ledom (Filchner-Ronneina i Rossova ledena polica). Vanjski rub šelfa dopire do dubine od 800 m (prosjek je oko 150 m), odakle se vrlo strmo spušta prema velikim oceanskim dubinama. Prosječna je dubina Južnoga oceana 4000 do 5000 m, a najveća 7434 m (izmjerena 2019). Dno oceana gotovo posvuda (osim rubnih mora) prekriveno je dijatomejskim muljem (→ alge). Zapadni vjetrovi pokreću struju vodenih masa (Antarktička cirkumpolarna struja) koja prenosi veliku količinu hladne vode (oko 140 milijuna m³/s) bogate planktonima. Ona teče od zapada prema istoku oko Antarktike, ali zbog rotacije Zemlje zaokreće prema sjeveroistoku i ulazi u južne dijelove Atlantskog, Indijskog i Tihog oceana. Tu se hladna antarktička voda sastaje i miješa s toplijom i lakšom subantarktičkom, pa duž pojasa antarktičke konvergencije ponire ispod toplije vode i teče prema sjeveru, na dubini od približno 1000 m, kao hladna antarktička intermedijatna struja. Pojas antarktičke konvergencije kreće se ovisno o godišnjem dobu između 48º i 61º južne geografske širine, a primarni pokazatelj promjene nagli je pad temperature morske vode. U Južnome oceanu učestale su snažne ciklonske oluje s udarima vjetra koji dosežu brzinu i do 280 km/h. Prosječna godišnja temperatura površinskoga sloja vode niža je od 0 ºC (ljeti do 2 ºC), a slanost je zbog slabog isparavanja i topljenja leda oko 34,0‰ (nešto je niža u rubnim morima). Veći je dio morske vode zaleđen cijele godine i prekriven plutajućim ledom (ledeni otoci i brjegovi), što predstavlja veliku opasnost za plovidbu; najrasprostranjeniji je u rujnu (19 milijuna km²), a najmanji u ožujku (2,6 milijuna km²). Dio Južnoga oceana zaštićeno je područje bogato biljnim (alge kremenjašice ili dijatomeje) i životinjskim planktonom (planktonski račići, tzv. svjetlari), ribama, pingvinima i morskim sisavcima (nekoliko vrsta kitova, tuljani i morski lavovi).

Citiranje:

Južni ocean. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/juzni-ocean>.