TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Afrodita

ilustracija
AFRODITA, knidska, oko 400. pr. Kr., Rim, Vatikanski muzeji
ilustracija1ilustracija2

Afrodita (grčki Ἀφροδίτη, Aphrodítē, latinski Aphrodita i Aphrodite), grčka božica ženske ljepote, zaljubljenosti i spolnosti. U Rimljana poistovjećena s Venerom. Izvorno potječe od kulta Mjesečeve božice (zazivi »Nebeska«, »Poglavarica zvijezda«, »Mjesečeva«) biljne plodnosti – prema predodžbi da Mjesec uzrokuje plodonosnu rosu i vlagu – koji dolazi iz Male Azije (nalik zapadnosemitskoj Aštart, babilonskoj Ištar i egipatskoj Hathor). Kult joj se proširio u povijesno doba: štovala se u Korintu, na otoku Kiteri (»Kiterka«) i u Ateni, a osobito u stjecištu grčke i semitske civilizacije na Cipru (»Cipranka«). U kultu na otoku Delu apsorbirala je i elemente predgrčkog egejskog božanstva Arijadne. Helenizirana boginja u Homerovoj verziji mita postaje Zeusova i Dionina kći te Hefestova supruga. U Odiseji njezin je ljubavnik bog rata Ares (kojemu je rodila Erosa, Deimosa, Fobosa i Harmoniju). Prema Heziodovu je Postanku bogova rođena iz morske pjene (grčki ἀφρός, aphrós) nakupljene oko Uranovih odsječenih genitalija (odatle nadimak Anadiomena). Njezino se nehelensko podrijetlo ogleda u pomaganju Trojancima u Ilijadi i njezinu sinu Eneji kojega je rodila pastiru Anhizu. Svojstva božice biljne plodnosti, a u okviru zajedničkoga štovanja s Adonisom na Cipru i s Erosom u Ateni, pokazuje i u nadimcima »Afrodita u vrtovima« i »Cvjetna Afrodita«. Snaga te plodnosti povezuje ju s ktonskim svijetom Hermova kulta (»Tamna«, »Zagrobna«); iz nevoljkog odnosa s Hermom rodila je Hermafrodita, simbol bračnog ujedinjenja. U Korintu i Ateni glavarica je hetera (pridjevak »Bludnica«), bila je također zaštitnica mornara i plovidbe (»Afrodita sretne plovidbe«, »Afrodita Morska«), a kao »Naoružana Afrodita« štitila je ratnike u Sparti (»Afrodita Vojnička«). U Platonovoj interpretaciji postaje znamen intelektualne i sveopće ljubavi (»Nebeska Afrodita«), premda taj nadimak zapravo samo upućuje na njezino semitsko lunarno podrijetlo. Vrhunac prihvaćenosti kulta ogleda se u nadimku »Svenarodna Afrodita« u Ateni, Tebi, Eritreji i na Kosu. Tragičar Eshil i epičar Lukrecije uzdižu Afroditu kao stvaralačku moć kozmosa koja prožimlje svu tvarnu prirodu. Čest je motiv grčkih kipara (fragment prijestolja iz Ville Ludovisi u Rimu iz V. st. pr. Kr., Afrodita izranja iz mora iz II. st. pr. Kr., Klečeća Afrodita iz sredine III. st. pr. Kr., napuljska Afrodita Ljepoguza iz I. st. pr. Kr., Afrodita Melska iz II. st. pr. Kr., Afrodita Roditeljica arhitekta Kalimaha, Afrodita iz Capue, rimska kopija vjerojatno Lizipova djela, Alkamenova Afrodita u vrtovima, Skopina brončana Afrodita, Praksitelova Afrodita Knidska). U kasnijoj se, pogotovo renesansnoj europskoj umjetnosti prikazivala često, napose u prizoru rođenja iz morske pjene, ali redovito pod Venerinim imenom. Carl Orff skladao je scensku kantatu Afroditin trijumf (Trionfo di Afrodite, 1953).

Citiranje:
Afrodita. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=710>.