Bloomfield, Leonard

Bloomfield [blu:'mfi:ld], Leonard, američki lingvist (Chicago, 1. IV. 1887New Haven, Connecticut, 18. IV. 1949). Školovao se na Harvardovu sveučilištu te sveučilištima Wisconsin i Chicago (ondje mu je profesor bio Edward Prokosch). God. 1927. postao profesor germanske filologije u Chicagu, a 1940. profesor lingvistike na Yaleu. Isprva se bavio indoeuropeistikom i germanskom filologijom, glasovnim zakonima i tvorbom riječi, potom se okrenuo širim pitanjima jezikoslovlja (Uvod u proučavanje jezika – An Introduction to the Study of Language, 1914) pod utjecajem Wundtove psihologije jezika. Proučavao također malajsko-polinezijske jezike, osobito tagalog. Napisao je klasično djelo o algonkinskoj porodici američkoindijanskih jezika.

Postavši sljedbenikom teorije ponašanja (biheviorizma) u sintetičkom djelu Jezik (Language, 1933), koje je za iduća dva i pol desetljeća postalo klasičnim djelom deskriptivne i induktivne lingvistike, Bloomfield revidira svoje prijašnje poglede. Novi je njegov pristup nazvan strukturalističkim po mehaničkoj proceduri analize, osobito po analizi sastavnica rečeničnoga ustrojstva, te maksimalnom izbjegavanju oslonca na značenje. Po gledanju na značenje u jeziku pristup mu je bihevioristički. Značenje bi, po njemu, bilo jednostavno odnos između podražaja i reakcije. Bloomfield nije vidio, u tadašnjem stanju znanosti, velike koristi od istraživanja značenja. Došao je do uvjerenja da je neznanstveno pretpostaviti mentalne konstrukte unutar lingvističke teorije pa je zagovarao uopćenja samo na temelju izravnog promatranja pojava koje se proučavaju. Po tome je poznat kao antimentalist i empiričar. Utjecaj Bloomfieldova pristupa opao je u 1950-ima. Kritika je usmjerena na ograničenja strukturalističkih metoda osobito u gramatici.

Citiranje:
Bloomfield, Leonard. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 22. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8210>.