STRUKE:

bojila

bojila, organske tvari koje se upotrebljavaju za bojenje tekstila, kože, krzna, papira, polimernih materijala (plastike), živežnih namirnica, farmaceutskih preparata i sl. Za razliku od boja i lakova, koji se u tankom sloju nanose na površinu materijala, bojila ulaze u materijal, tvore s njim kemijsku vezu, vežu se fizikalno (privlačnim silama) ili unutar materijala tvore netopljive spojeve. Njihova je primjena bila poznata prije više tisuća godina (indigo u Egiptu, Kini i Indiji, purpur na Kreti). Prirodna bojila bila su tijekom mnogih stoljeća glavna bojila za bojenje tekstila, a tek u drugoj polovici XIX. st. razvijaju se sintetska bojila.

Nositelji su obojenosti u bojilu kromofori, karakteristične nezasićene atomske skupine (npr. azo, nitro, nitrozo, karbonilna), koje su obično povezane s aromatskim jezgrama i pospješuju mezomeriju u konjugiranom sustavu. Osim što treba sadržavati kromofor, neka tvar može biti bojilo u tehničkom smislu ako postoji mogućnost da se veže i ugradi u materijal.

Bojila mogu biti prirodna ili se proizvode sintetski. Prirodna bojila dobivaju se izdvajanjem biljnih ili životinjskih sastojaka, npr. iz sadnica u cvatu (prirodni indigo), korijenja, lišća, puževa (purpur), insekata itd. U bojenju tekstila prirodna bojila imaju danas ograničenu važnost, a više se upotrebljavaju za bojenje živežnih namirnica, kozmetičkih i farmaceutskih proizvoda. Sintetska bojila pojavljuju se nakon sinteze mauveina iz anilina (W. H. Perkin, 1856). Njihova se komercijalna primjena temeljila na proizvodnji velikih količina anilina iz katrana kamenog ugljena kao sirovine (otuda naziv katranske, odn. anilinske boje). Nakon otkrića diazotacije i alizarinske sinteze u drugoj polovici XIX. st., ostvarena je industrijska sinteza indiga, kongo-crvenila, indantrena i mnogih drugih bojila. Disperzijska bojila uvedena su 1923., a reakcijska 1956. Bojila za tekstil u Hrvatskoj proizvodi od 1950. zagrebačka tvornica Chromos – Organske boje.

Prema kemijskoj građi kromoforne skupine razlikuju se azo-bojila, kojih ima najviše, zatim nitro-bojila, indigoidna, antrakinonska, azinska, oksazinska, stilbenska, sumporna i dr. Među najvažnijim su bojilima: kisela bojila, koja se svojom kiselom skupinom vežu na amino-skupine poliamida, vune i svile; bazna bojila, koja se bazičnom kationskom skupinom vežu na anione akrilnih vlakana; direktna ili supstantivna bojila fizikalno se vežu izravno na celulozno vlakno; reaktivna bojila, u kojima je kromofor povezan s nekom reaktivnom kemijskom skupinom koja se kovalentno veže na vlakno; disperzijska bojila u obliku vodenih disperzija, iz kojih čestice bojila prelaze u omekšana sintetska vlakna i u njima tvore čvrste otopine; redukcijska i sumporna bojila prevode se redukcijom u topljiv oblik, vežu se na celulozna vlakna i zatim oksidacijom ponovno postaju netopljiva; metalokompleksna bojila, koja stvaraju kelate između metalnih iona (krom, kobalt, bakar) i azo-bojila. Zanimljiva su i bojila koja se grade na vlaknu, najčešće na pamuku. Vlakno se natopi alkalnom otopinom kopulacijske komponente (→ kopulacija), a zatim se stavlja u otopinu diazonijeve soli, pa kemijskom reakcijom nastaje na vlaknu netopljivi obojeni spoj.

bojila. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 2.4.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8466>.