Bosanski sandžak, osmanska vojno-upravna jedinica na području Bosne i Hercegovine. Nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva 1463. Osmanlije su na osvojenom području organizirali svoju vlast uspostavom Bosanskog sandžaka. Na čelu te nove pokrajine bio je sandžakbeg Mehmed-beg Minetović (1463–64), dotadašnji smederevski sandžakbeg. Prvotno njgovo sjedište bilo je u Jajcu (do potkraj 1463), a potom je premješteno u Sarajevo. Kao pogranično područje Bosanski sandžak podijeljen je na vilajete u značenju vojnog okruga (Jeleč, Sarajevo, Kraljeva zemlja, Zemlja Pavlovića, Zemlja Kovačevića i Hercegovina). Tada je u sjevernom dijelu izdvojeno manje područje koje je povjereno marionetskomu »bosanskom« kralju [1465–76(?)]. Osnivanjem Hercegovačkoga 1470. i Zvorničkog sandžaka prije 1483., dio teritorija Bosanskog sandžaka pripojen je novoosnovanim pokrajinama. God. 1525. Bosanski sandžak proširuje se stvaranjem »vilajeta Hrvati« na području uže jezgre staroga Hrvatskoga Kraljevstva, ali to područje gubi kada se ono uključuje u Kliški sandžak 1537. Širenje Bosanskog sandžaka prema sjeverozapadu potrajalo je do osnutka Čazmanskog sandžaka 1557., a nakon toga prodorima na prostoru između Une i Kupe do oko 1590. Vojno napredovanje pratilo je premještanje glavnog središta Bosanskog sandžaka oko 1554. iz Sarajeva u Banja Luku (oko 1554–1639), opet Sarajevo (1639–87) i Travnik (1687–1850). Oko 1700. Bosanski sandžak se dijelio na kadiluke: Novi Pazar, Mitrovica (danas Kosovska Mitrovica), Stari Vlah, Sarajevo, Kladanj, Travnik, Tešanj, Višegrad, Derventa, Rogatica, Banja Luka, Jajce, Kamengrad, Bihać i Kostajnica. Osnutkom Bosanskog pašaluka 1580. Bosanski sandžak je, s Hercegovačkim i Zvorničkim, činio njegovu jezgru. Veći dio Bosanskog sandžaka doživio je intenzivnu islamizaciju, posebno njegovi središnji i istočni krajevi. Bosanski sandžak prestao je postojati u vrijeme reformi Omer-paše Latasa, koji je nazive sandžaka 1851. zamijenio nazivom kajmekamluk.
