TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Brač

ilustracija
BRAČ
ilustracija1ilustracija2

Brač, otok u srednjodalmatinskoj otočnoj skupini; 395,4 km², 13 956 st. (2011). Treći je po veličini i broju stanovnika jadranski otok. Od kopna ga dijeli Brački kanal, od Šolte Splitska vrata, a od Hvara Hvarski kanal. Pruža se u smjeru zapad–istok. Građen je od vapnenaca i dolomita s uskom plodnom zonom lapora, gline i pješčenjaka, koja se prostire na južnoj strani otoka u podnožju glavnih bȉla. Najviši vrh Vidova gora (Vidovica, Sutvid; 780 m) ujedno je i najviši vrh jadranskih otoka. Prevladava krški vapnenački reljef sa škrapama, jamama, dôcima i malim poljima (Nerežiško polje i dr.). U unutrašnjosti na dolomitnim terenima, osobito između Ložišća i Nerežišća te između Selaca, Novog Sela i Sumartina, raširena su smeđa primorska tla (najplodnija na otoku). Ukupna duljina obale iznosi 180,6 km, a koeficijent razvedenosti 2,6. Sjeverna je obala razvedenija, pristupačnija i znatno naseljenija od južne. Srednja temperatura u siječnju kreće se 1,2 do 4,9 °C a u srpnju 22,9 do 24,7 °C. Padalina ima više u unutrašnjosti (Pražnica, 1420 mm) nego na obali (Sutivan, 720 mm). Otok je izložen jugu, buri (tzv. vruljska bura između Pučišća i Povlja), a u ljetnim mjesecima maestralu. Površinskih vodenih tokova nema; trajni izvori izbijaju samo u flišnim naslagama oko Bola. Pitka voda dovedena je 1970-ih podmorskim vodovodom iz rijeke Cetine do sjeverne obale i 8,5 km dugim tunelom Vidova gora od Dola do Bola na južnoj obali. Prirodni vegetacijski pokrov sredozemne šume uglavnom je izmijenjen; prevladava makija i kamenjar. Viši dijelovi otoka mjestimice su obrasli crnim i alepskim borom, a šume alepskoga bora razvijene su uza sva obalna naselja. U naseljima su kuće od kamena, pokrivene kamenim pločama ili crijepom. U polju, na pašnjacima i vinogradima izgrađene su poljske kućice, bunje, zakloni i torovi kao skloništa od nevremena i ljetne žege, ali služe i kao skloništa za stoku.

Bračani su po podrijetlu Hrvati starinci i doseljenici iz BiH, Poljica, Imotskoga i makarskog primorja, koji su od XV. st. pred Osmanlijama bježali na otok. Manji dio potječe od doseljenika iz XVII. i XVIII. st. koji su došli na Brač tražeći posao (Vlasi iz kopnene Dalmacije) pa su ostali u službi imućnijih obitelji ili ih je Venecija naselila kao zanatlije i mornare. Bračani imaju ikavski izgovor. Stanovnici Sumartina su štokavci, a svi ostali Bračani su čakavci (u Supetru, Sutivanu i Milni cakavci).

Do XV. st. stalna naselja su zbog gusarskih napada bila u unutrašnjosti otoka, podalje od mora (Nerežišća, Donji i Gornji Humac, Škrip), dok su uz obalu bili samo pastirski stanovi. Kada je uspostavom mletačke vlasti u XV. st. pogibelj od gusara minula, počela su se razvijati nova naselja uz obalu (Supetar, Sutivan, Pučišća, Bol), a stara su se raselila ili im se znatno smanjio broj stanovnika. U XVI. st. doseljenici su osnovali Novo Selo i Postira, a u XVII. st. Milnu i Sumartin. Nerežišća su, kao glavno naselje smješteno u unutrašnjosti otoka, premještanjem suda u Supetar 1827. izgubila značaj, a time i stanovništvo. Povoljne gospodarske prilike (razvoj vinogradarstva, vinarstva i pomorstva) utjecale su na porast stanovništva do početka XX. st., kada započinje snažno iseljavanje. Na početku su Bračani odlazili u emigraciju zbog niskih cijena vina (vinska klauzula s Italijom) i prenaseljenosti otoka. Za I. svjetskoga rata filoksera je uništila vinograde, pa je to još više pojačalo iseljivanje. Od 1900., kada je imao najviše stanovnika (24 408 st.), do 1981 (12 715 st.) broj žitelja Brača bio je u stalnom opadanju. Do kraja II. svjetskoga rata Brač je, ponajviše zbog iseljivanja, izgubio oko 8000 st. Dugotrajan proces depopulacije otoka prekinut je 1991., od kada je broj stanovnika oko 14 000. U unutrašnjim naseljima se od 1931. bilježi stalan pad broja stanovnika, dok u obalnim naseljima od 1971., povezano s razvojem turizma, stanovništvo blago raste.

Glavno je otočno naselje Supetar (3213 st., 2011); ostala su naselja Bol (1609 st.), Pučišća (1529 st.), Postira (1429 st.), Selca (846 st.), Milna (830 st.), Sutivan (822 st.), Nerežišća (616 st.), Sumartin (474 st.), Pražnica (371 st.), Splitska (368 st.), Povlja (332 st.), Mirca (321 st.), Gornji Humac (271 st.), Škrip (172 st.), Donji Humac (157 st.), Novo Selo (152 st.), Ložišća (139 st.), Dol (130 st.), Dračevica (89 st.), Bobovišća (65 st.) i Murvica (21 st.). Stanovnici se tradicionalno bave maslinarstvom, vinogradarstvom, voćarstvom (uzgoj višanja, badema, smokava, kivija i dr.), stočarstvom (uzgoj ovaca, koza i peradi) i ribarstvom. Tvornica ribljih konzervi nalazi se u Postirama. Poznata je kamenoklesarska industrija (glavni kamenolomi kraj Pučišća, Selaca, Postira, Splitske i Škripa). U Sumartinu je moguć popravak drvenih brodova, u Sutivanu se prerađuje plastika, a u Nerežišćima se obrađuje kamen. Od 1920-ih započinje razvoj turizma. Snažniji zamah turizma i pratećih djelatnosti (trgovina, promet, ugostiteljstvo, građevinarstvo) bilježi se od 1960-ih i 1970-ih izgradnjom hotela, turističkih naselja, kampova i kuća za odmor te širenjem komunalne infrastrukture. Osim kupališnoga (najpoznatija je plaža Zlatni rat u Bolu), razvija se ruralni, kulturni (Pustinja Blaca), rekreacijski (Vidova gora), nautički i gastronomski turizam. U novije doba po godišnjoj dobiti i broju zaposlenih, uz prerađivačku industriju, turizam je najznačajnija otočna djelatnost (najposjećeniji su Bol i Supetar). Njegov razvoj olakšan je trajektnim linijama (Split–Supetar i Makarska–Sumartin) i brodskim vezama (Split–Milna–Hvar–Vis i Split–Bol–Jelsa); pristaništa za jahte nalaze se u Milni (marina) i Supetru. Od 1993. Brač ima i zračnu luku, koja se nalazi u unutrašnjosti otoka, sjeverno od Bola.

Naseljenost Brača potvrđena je već u prapovijesnim razdobljima. U špilji Kopačini kraj Donjega Humca ima nalaza iz epipaleolitičkoga, mezolitičkog i brončanodobnoga razdoblja. Iz brončanoga i željeznoga doba mnogobrojne su gradine s ostatcima suhozidnih utvrda (Rat kraj Ložišća, Velo i Malo Grašće, Gradac, Hum, Škrip, Kaštilo iznad Bola). Iz Vičje luke kraj Ložišća su ilirski i grčki nalazi (kaciga, knemide, brončani nakit). Ladanjske vile iz antičkoga doba utvrđene su na području naselja: Bol, Mirca, Murvica, Povlja, Pučišća, Supetar, Sutivan. U Škripu se nalazi više nadgrobnih natpisa iz rimskoga doba, ranokršćanski sarkofazi, votivni spomenici. Utvrđeni su nalazi antičke skulpture, kako uvezeni tako i oni izrađivani u bračkim kamenolomima (Plate, Rasohe), kao i nalazi kamene plastike, keramike, novca, žrtvenika. Iz ranokršćanskoga doba potječu nalazi desetak svetišta: temelji trikonhalne crkve u Sutivanu, trobrodne bazilike sa sačuvanom krstionicom u Povljima, crkva uz stariji ladanjsko-gospodarski sklop u Lovrečini, ostatci bazilike u Supetru. U grobovima (Sv. Jadre) pokraj Nerežišća i u Selcima pronađene su starohrvatske naušnice. – Brač su od kraja brončanoga doba nastanjivali Iliri, a od kraja III. st. prije Krista potpao je pod rimsku vlast. Za avarsko-slavenske seobe u VII. st. otok je naselilo mnogo stanovnika iz Salone i drugih gradova s kopna. Za tih je događaja Brač ostao nominalno pod bizantskom vlašću. U IX. st. otok su zauzeli Neretvani i pritom razorili neka naselja. Pred njima su starosjedioci pobjegli na južnu obalu i ondje osnovali novo naselje, koje su 872. srušili Saraceni. U X. ili u XI. st. sjedište bračkoga kneza bilo je u Nerežišćima. Brač je vjerojatno u drugoj polovici XI. st. ušao u sastav srednjovjekovne hrvatske države. Nad otokom se od XII. st. do 1420. smjenjuje vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva (dijelovi XII. i XIII. st., 1358–90), Bizanta (1165–80), omiških Kačića i Splita (dijelovi XIII. st.), te Mlečana (uz prekide 1278–1358), bosanskoga kralja (1390–91) i hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1403–16). Od XII. st. javljaju se ćirilski spomenici, isprva na hrvatsko-staroslavenskome (Povaljski prag), od XIII. st. na hrvatskome (Povaljska listina). Godine 1420. Brač se konačno podvrgava Mletačkoj Republici i pod njezinom vlašću ostaje do 1797. Mlečani potvrđuju Braču stare povlastice i šalju kneza iz redova mletačkoga plemstva. Uz kneza, otokom upravljaju i tri glavna suca, koje su Bračani birali u Velikom vijeću. Osim njih, birali su sindike, branitelje, članove Malog vijeća, kamerlenga i justicijare. Pučani su pak na svojim skupštinama (kongregacijama) birali iz svojih redova četiri placarija ili kursora, koji su pozivali stranke i javno objavljivali proglase. Otok su čuvali manji brodovi (fustae), kojima su zapovijedali kapetani. Zapovjednika bračke galije (suprakomita) biralo je od 1652. Veliko vijeće na pet godina. Unutarnja uprava na otoku uređena je prema Statutu iz XIV. st. Za velike kuge 1424–26. stanovništvo je svedeno na 1/3 prijašnjega broja. Nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva 1463., na Brač se doseljava izbjeglo stanovništvo iz Bosne. U XVI. st. ondje utočište traže i stanovnici iz Poljica, a s njima svećenici koji osnivaju samostan Blaca. Novi doseljenički val započinje 1645. i traje tijekom XVII. i XVIII. st. Doseljavanjem stanovnika iz makarskog primorja i s Neretve te iz kopnene Dalmacije mijenja se slika bračkog stanovništva, među kojim su se do XIX. st. razlikovali vlastela, pučani i novi stanovnici. U mletačko-turskim ratovima stanovništvo Brača sudjelovalo je u borbama na moru i dalmatinskom kopnu, a osmanske su čete 1657. napale otok i pritom zarobile nekoliko otočana. Povijesno privredom otoka dominiraju stočarstvo, maslinarstvo i vinogradarstvo. U drugoj polovici XVIII. st. na otoku uzlet doživljava pomorstvo, a u drugoj polovici XIX. st. vinogradarstvo, slom kojega potkraj stoljeća pridonosi masovnom iseljavanju. Nakon pada Mletačke Republike 1797. Brač dolazi pod austrijsku vlast, mirom u Požunu 1805. dospijeva pod francusku upravu, a 1813. ponovno pripada Austriji, u sastavu koje će ostati do 1918. Na izborima za Dalmatinski sabor 1861. i 1864. prevagu su imali pristaše autonomaške politike, koja se protivila sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, a od izbora 1867. više su uspjeha imali narodnjaci. Nakon I. svjetskoga rata Brač pripada Kraljevini SHS (poslije Kraljevini Jugoslaviji), a 1941–45. bio je u sklopu Nezavisne Države Hrvatske. Za II. svjetskoga rata na otoku je jak antifašistički pokret. U kolovozu 1943. talijanska vojska je većim dijelom spalila više mjesta na otoku (Bol, Selca, Pučišća i dr.).

Citiranje:
Brač. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9137>.